Yuku free message boards

The Vukusic TROJAN HORSE on BLEIBURG'S FIELD
by Suzanne Brooks-Pincevic

It was reported on 12th June 2006, on the HRVATI-AMAC website, that Croatian Domobrans who had more closely inspected the new wording on the monument at Bleiburg were distressed to find that the original pertinent wording, which gave testimony to the greatest of Croatian tragedies, had been altered to a broad caption which recorded no Croatian involvement.

Tom Nuernberger, from Hrvatski Zbor, demanded an explanation from Bozo Vukusic, Secretary of Zapojednistvo Pocasnog Bleiburskog Voda, as to how and why this was done. Vukusic avoided answering the ten questions put to him, responding with a verbal diarrhoea of irrelevant material, and nonsense about Austrian pressure promoting the change. Until the Croatian Government, and UDBA, instigated trouble with the local authorities there were NO problems with the plaque, or the veterans, both of which had been accepted at Bleiburg for over half-a-century.

Tom Nuernberger’s questions were entirely relevant and should be answered by a more suitable member of the Zapojednistvo Pocasnog Bleiburskog Voda. The substitution of the words is a gross violation of the original commemoration dedicated by the survivors to their fallen compatriots. What has been done is very provocative and requires explanation by those responsible:
The changing of such an important inscription has to require :

a) A recommendation by someone or some group
b) Discussion at a notified meeting by those responsible for the monument
c) Minutes recording the recommendation and discussion
d) A recording of who submitted the new wording and who proposed it be passed
e) A recording of who passed and who seconded the proposal
f) And who funded the change

Continued -
See KOLUME -
HRVATI U SVIJETU - Australia i New Zealand

Sta reci slazem se s Povratnikom i Quicklijem.

Istinom se ne trguje - genocid nad Hrvatima trazi punu istinu bez obzira na EU i Titine koljace

Neka dragi Bog blagoslovi Suzanu Pincevic i njenu borbu za istinu o hrvatskoj pravdoljubivosti i patnji zbog toga.

Tesko je zaista reci jeli posrijedi kod B. Vukusica i J. Jurcevica glupost ili sistem (UDBA) u pitanju.

Sto ja vidim je cinjenica da su na spomeniku trebali ostaviti stari natpis i mozda dodati jos iza Hrvatkoj vojsci: koju su razoruzanu s brojnim civilima pobili komunisticki i velikosrpski zlocinci tjedan dana nakon zavrsetka II. svjetskog rata.

To bi dodali da su pametni ali posto nisu ili ne zele biti napravili su to sto odlicno S. Pincevic komentira i mozemo ju samo podrzati.

Kod J. Jurcevica me kod njegovog gostovanja ovdje zasmetalo njegovo pozitivno misljenje o Turcima i turskoj kulturi kao necemu pozitivnom za Hrvate, to bi netko treba objasniti sta su Turci Hrvatima napravili pozitivno osim sto su nas 500 godina klali, silovali, otimali u roblje i od velike nacije napravili kroz svoje brojne zlocine i 500-godisnji genocid i islamizaciju ovaj demografski ostatak ostataka u odnosu na ono sto smo bili prije dolaska Turaka.

Treba vratiti stari naziv i onemoguciti djelovanje B. Vukusica i co. jer stete istini i hrvatskoj patnji svjesno ili nesvjesno, pismo PBV-a HS-u o tome kako nitko nije strucan da govori o akcijama u juznoj Austriji je odlican vic, svi vidimo sta pise na spomeniku (sadrzaj) sto je najbolji dokaz zle volje ili uzasne nesposobnosti a mozete vi i dalje biti strucnjaci za juznu Austriju.

Trazi se trun kod hrvatskih branitelja a presucuje se turski i velikosrpski genocid te Titin - pravna drzava?

Treba reci da su Hrvati uvijek ubijani zbog zelje da budu Hrvati a ne nesto drugo da se nikad vise ne ponovi a vidjeli smo da se ponovilo 1990-1995 i opet ce ako ova izdajnicka bagra ovako nastavi uvlacenje EU i cetnicima te islamskim hrvatskim poturicama.

Nitko ne smije nekaznjeno ubijati Hrvate kao na Bleiburgu i to se ne smije zataskati promjenama natpisa. Hrvati uvijek dobivaju ratove a gube u politici i mirnom razdoblju sto ne smije vise biti slucaj a kroz haski sud i aktualnu hrvatsku politiku je upravo to opet slucaj, mijenjanje natpisa isto ide u red tih pojava koje normalan ljudski um ne moze shvatiti.

Ponavljam: Nema politike niti drzave koja manje drzi do istine i svojih pravednika i heroja zbog kojih smo u neljudskim uvijetima opstali kao narod i drzava. Umjesto zahvale hrvatskim herojima i mucenicima kao na Bleiburgu (pola miliona zrtava) i ispravljanja povijesnih nepravdi hrvatska politika kao na tekucoj vrpci proizvodi nove (haski sud, Gotovina, posjeta agresora Tadica bez govora o krivici itd. itd. itd.).

To velikosrpsko smece Tadic se zali kako se Srbi slabo vracaju a gdje se vracaju Hrvati koji nisu napali i razorili Srbiju kao vi Hrvatsku i BiH? Primiti takvog kao i haske optuznice govori sve o hrvatskoj politici pa u sklopu toga mozemo gledati i ulogu B. Vukusica, J. Jurcevica i mijenjanja natpisa na Bleiburskom spomeniku.

Sacuvaj nas Boze hrvatske politicke gluposti i daj nam prave ljude za nove politicke i moralne pobjede.

IHP

T. Kralj - Crocop

Sjecate li se ovih rijeci koje su uzete iz mog CLANKA :

“LICEMJERJE – ili NEŠTO DRUGO?”HRVATI-AMAC WEBSITE: 12 JULY 2005

Quote:

---

.............Nije li to do sada najveæe licemjerje prema Hrvatima?

---

Èinjenice su ovdje, pa razmislite. Zbog èega doseljenici, koji su do današnjega dana nosili mrtvaèke sanduke svoje mrtve braæe kod “Bleiburga” i koji su održavali s ponosom sjeæanja na njihovu veliku žrtvu, moraju pronaæi novac za spomenik, no pri tom nemaju gotovo nikakvo pravo glasa u organizaciji, kojoj daruju svoj novac? Zašto sva pisana djela: knjige, brošure itd? Zar zbog toga, da ih tiskaju prigodom 60. obljetnice novi eksperti “nove” povijesti? Zar su oraganizatori nekim èudom zadobili povjerenje dobrih domoljubnih Hrvata za potporu takvoga licemjerja? Nisu li iseljenici “preveslani”? Ne smiju li im se, dok uzimaju njihov novac? Ne ruga li se vlast hrvatskim muèenicima?


Vlada se infiltrirala i manipulira, a hoæe li i dominirati? Hoæe li vlada HDZ-a, puna bivših komunista, uspjeti uzeti iseljenicima najveæi simbol hrvatskoga naroda, koji je do sada bio povezujuæa sila, koja ih je održala tijekom dugih godina povijesnog patriotizma?
-napisala Suzanne Pinèeviæ


NOW is the time – to immediately:
- dismiss Vukusic from the Poèasnog Bleiburškog Voda
- bring back the original, correct and honourable text on the Bleiburg monument.


DO NOT be tricked by Vukusic’s “wonderful” promise of a museum and chapel at Bleiburg – this is just another Government deception – another “Trojan Horse” – which will carry their neo-communist tainted message to the world. This message will be exactly what is in the cleverly worded NEW books published by Vukusic and his colleagues – a message that gives praise to the Partisan murderers and gives only PITY to the Partisan’s victims.


NOWHERE IN HIS BOOKS DOES VUKUSIC GIVE ANY RECOGNITION OR RESPECT to the Croatian military and Croatian civilians.


NOWHERE IN HIS BOOKS DOES VUKUSIC recognize that the Independent State of Croatia was fighting for the freedom of Croatia from the tyranny of communism and/or Serb domination.


Just like the monument - you can be absolutely sure that the Vukusic museum will NOT recognise with RESPECT those Croatians in the NDH who gave their lives in a fight that was only for the freedom of Croatia. The Croatian Government will make sure of that.

Koga izazivaju izmjene na Bleiburskoj spomen-ploci?
Hrvatski vjesnik, Melbourne, 27. lipnja 2006.


Ogorcen sam raznim nepravdama koje su se nanosile momu hrvatskom narodu kroz skoro citavo (tek minulo) 20. stoljece. Tako sam ogorcen i na nepravdu koju sam najmanje ocekivao da ce se dogoditi: nepravdu nanesenu hrvatskim vojnicima koji su junacki branili tesko stecenu Drzavu Hrvatsku. Branili su tesko stecenu Drzavu Hrvatsku, NDH od 1941. do 1945. Ta hrvatska ponosita vojska. Nisu znali ni za kakvu ideologiju fasizma ili nacizma ili komunizma.
Znali su samo jedino sto znaci velikosrpski sovinizam, od ubojstva vode i ucitelja hrvatskoga naroda Stjepana Radica, pa do "Sestosijecanjske diktature" zabranom hrvatskoga imena. Hrabra Hrvatska vojska prijevarom Engleza odlozila je oruzje.
To je bio pocetak Kalvarije, najvece tragedije hrvatskoga naroda u njegovoj povijesti. Dok je Bleiburg jos bio tabu-tema o kojoj se moralo pola stoljeca sutjeti (u Hrvatskoj), u isto vrijeme rodoljubna drzavotvorna emigracija podize skroman, ali velicanstven spomenik na mjestu pocetka tragedije - na Bleiburskoj poljani.
Imadoh srecu i s time se ispunio moj zavjet da se sa svojom obitelji poklonim na tome svetom mjestu. Bilo je to svibnja 1988. godine. Na spomen-ploci je pisalo na hrvatskom jeziku: "U CAST I SLAVU POGINULOJ HRVATSKOJ VOJSCI, SVIBANJ 1945." Ispod je pisalo na njemackom: "ZUM GEDENKEN AN DIE GEFALLENEN KROATEN MAI 1945.", uz simbole hrvatskoga grba i polumjeseca i zvijezde...
Pitam se tko i u cije ime je mogao izbrisati postojeci natpis na spomen-ploci te napisati zataju da je tu poginula Hrvatska vojska. Dakle, spomen/ploca, ista ona pred kojom je klecala moja obitelj 1998. ima novi natpis koji glasi: "U spomen na neduzne zrtve Bleiburske tragedije, Mai 1945.".
Na njemackom stoji: "ZUM GEDENKEN AN DIE UNSCHULDINGEN OPFER DER BLEIBURGER TRAGODIE".
Stoga, kao odusevljeni sudionik dogradnje spomenika (ne znajuci kakvu cu nepravdu dozivjeti), pokrecem ovaj javni prosvjed, koji cemo po okoncanu nasih potpisa u cijeloj Australiji dostaviti na adresu Pocasnog Bleiburskog voda koju su nama obecali da postavljeni spomenik ostaje i da ga nitko nece dizati. Nazalost, zlonamjerno su nas iskrene postene rodoljubne Hrvate Australije jos jedanput prevarili.
Rodoljubni Hrvati Australije ce opet pomoci za novu dogradnju planirane nadkrivene bine za potrebu sluzenja svetih misa i odrzavanja komemoracija. Pomoci cemo tek onda kada se ispravi nanesena nepravda prema Hrvatskoj vojsci koji su tu pali.
Vratiti natpis na spomenik kakav je bio, gdje je i na njemackom stajalo - Palim Hrvatima, dok nazalost novi natpis nema ni jedne rijeci sto ukazuje da je spomenik za Hrvate. Stoga: molim sve Hrvate (dobre volje) sirom svijeta da podrziju ovaj javni prosvjed kako bi se ispravila zlonamjerna nepravda na Bleiburskom polju.
Ovo saljem na sva tri hrvatska tjedna glasila u Australiji sa zamolbom za uvrstenje. Jer, to je velika i strasna nepravda, nanesena ne samo zatajom Hrvatske vojske, nego i hrvatskog imena uopce. Svi koju prilozenu peticiju potpisete, molim vas da ju povratite na adresu:
BLAGO PERIC,
PO BOX 175, PUNCHBOWL, NSW 2196, AUSTRALIA".
Istinom protiv nepravde. Blago Peric, Sydney.
JAVNI PROSVJED
Mi nize doli potpisani novcani ucesnici akcije izgradnje Spomenika za pale hrvatske vojnike i civile na Bleiburskom polju, prosvjedujemo protiv izmjene sadrzaja napisanog teksta na novom spomeniku, i zataje u novom natpisu da je tu poginula hrvatska vojska."

***

Blago Peric svoje je gore citirano pismo - koje su objavili Franjo Harmat u "Novoj Hrvatskoj" i Fabijan Lovokovic u "Spremnosti" - faksom uputio i u "Hrvatski vjesnik" u Melbourneu. Istodobno, tajnik Australsko-hrvatskoga kongresa Stjepan Asic iz Pertha, putem e-maila uputio je pitanje "Hrvatskom vjesniku" o tome znade li se ista o promjeni teksta na jednomu od bleiburskih spomenika...
Zbog takvih napisa, kojih je bilo puno vise, posebno na internetskoj mrezi AMAC iz pera nekolicine autora, pa i u zadarskom "Hrvatskom listu" iz pera Tomislava Drzica, osjetio se prozvanim tajnik i glasnogovornik Pocasnoga bleiburskoga voda Boze Vukusic, koji je ujedno u ime Hrvatskoga Sabora koordinirao akciju prikupljanja sredstava te obnove i dogradnje Spomen-podrucja na Bleiburskom polju, pa je u ime PBV-a srocio objasnjenje u kojemu stoji:

POCASNI BLEIBURSKI VOD (PBV) - BLEIBURGER EHRENZUG - HONORARY BLEIBURG GUARD
Siebenhuegelstr. 106
9020 Klagenfurt, Austria
Tel/fax: 0043-463-210 682
Predstavnistvo u Republici Hrvatskoj:
X Ferenscica 14, 10000 Zagreb
Tel/fax: 00385 - 1- 2371 467
Pocasni bleiburski vod: Koerntner Sparkasse AG, Klagenfurt, Austria
Konto Nr.: 1000-700201 - Blz: 20706 - IBAN: AT762070601000700201 - BIC: KSPKAT2K
Zagreb, 13. lipnja 2006. godine

Vi pitate tko je "maknuo staru plocu i postavio novu" na Bleiburskom polju. Vi govorite o "ploci", premda je uvrijezeno govoriti o SPOMENIKU. Medutim, neovisno od tome - nitko nije nista "staro" maknuo niti "novo" postavio, nego je cinjenica da je stari spomenik restauriran, obnovljen i dogradjen.
O tome je hrvatska javnost, u domovini i iseljenistvu, makar tijekom prosle godine, bila visestruko informirana. Pri restauraciji, obnovi i dogradnji spomenika, promijenjen je prvotni tekst na spomeniku.
Tko je donio odluku o restauraciji, obnovi i dogradnji spomenika te promjeni teksta?
Odgovor na to pitanje mogu lako pretpostaviti svi koji su u iseljenistvu za vrijeme komunisticke Jugoslavije, ili opcenito, u domovini i iseljenistvu, najmanje tijekom proteklih petnaestak godina, odnosno nakon uspostave samostalne hrvatske drzave, pomnije pratili aktivnosti u Juznoj Austriji u pogledu ocuvanja uspomene na zrtve Bleiburske tragedije.
Naime, s obzirom na opcepoznatu cinjenicu da je Pocasni bleiburski vod vlasnik zemljista i spomenika na Bleiburskom polju, jasno je da je navedene odluke moglo donijeti - samo vodstvo Pocasnog bleiburskog voda.
Uostalom, o tome je tijekom prosle godine hrvatska javnost, u domovini i iseljenistvu, takoder visestruko obavjestavana.
Sve je to detaljno opisano u knjizi "Cuvari bleiburske uspomene" koju smo napisali dr. sc. Josip Jurcevic, njegova asistentica Bruna Esih i moja malenkost. Knjiga je cak prodana u nekoliko tisuca primjeraka, a predstavljena je u pedesetak gradova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i inozemstvu (iseljenistvu).
Dvije kljucne osobe (izmedu ostalih!) u prikupljanju sredstva u iseljenistvu za obnovu i dogradnju spomenika na Bleiburgu, gospodin Pavo Gagro iz Novoga Juznoga Walesa i gospodin Ivan Roso iz Victorije u Australiji, nazocili su i otkrivanju i blagoslovu spomenika.
Oni ne samo da nisu imali primjedbi na njegovu izvedbu, nego su vodstvu Pocasnog bleiburskog voda izrazili bezrezervnu podrsku i pohvalu.
Isto su ucinili gospodin Damir Rados iz San Francisca i gospodin Vladimir Lonza iz Los Angelesa, koji su predvodili akciju prikupljanja sredstava u Sjedinjenim Americkim Drzavama.
Prije nego sto navedem i objasnim razloge zbog kojih je vodstvo Pocasnog bleiburskog voda jednoglasno odlucilo promijeniti tekst na spomeniku i ispisati novi, za nedovoljno upucene - kakvih je i na AMAC-mrezi, na zalost, puno vise nego sto bi se ocekivalo (a cujem da se i u nekakvim krugovima i u Australiji tako nesto dogadja) - navest cu najosnovnije podatke o Pocasnom bleiburskom vodu (PBV):
Pocasni bleiburski vod osnovalo je 1952. godine nekoliko desetina prezivjelih sudionika Bleiburske tragedije, najvecim dijelom pripadnika Hrvatskih oruzanih snaga (HOS), koji su utociste pronasli u Juznoj Austriji, ponajvise u izbjeglickom logoru u Klagenfurtu.
Vodstvo Pocasnog bleiburskog voda na sebe je preuzelo ulogu organizatora svih aktivnosti u Juznoj Austriji, posebice u Bleiburgu, na ocuvanju uspomene na zrtve Bleiburske tragedije.
S vremenom su se u Pocasni bleiburski vod poceli uclanjivati prezivjeli sudionici Bleiburske tragedije iz cijele Austrije, potom i zapadnoeuropskih zemlja, te na kraju, iz cijeloga svijeta.
Do 1955. godine, kad su britanske okupacijske vlasti napustile Juznu Austriju, Pocasni bleiburski vod je prakticki djelovao u ilegali, jer je Hrvatima bio zabranjen dolazak na sire podrucje Bleiburga.
Nakon 1955. godine Pocasni bleiburski vod je djelovao nesto slobodnije, ali su ga austrijske vlasti, pod pritiskom tadasnjega "sluzbenog Beograda", odbijale sluzbeno registrirati. Obrazlozenje se nalazilo u "militaristickom prizvuku" u nazivu Pocasnog bleiburskog voda.
Od sredine sezdesetih godina prosloga tj. 20. stoljeca, kada je Pocasni bleiburski vod kupio zemljiste na Bleiburskom polju (listopad 1965.), i to na ime svojega clana Omera Vrabca, najveci dio hrvatskog politickog iseljenistva dozivljavao je Pocasni bleiburski vod kao svoje predstavnicko tijelo u Juznoj Austriji za organiziranje aktivnosti na ocuvanju uspomene na zrtve Bleiburske tragediji.
Osnovna djelatnost Pocasnoga bleiburskog voda bila je organiziranje godisnjih komemoracija na Bleiburskom polju na Majcin dan u svibnju i na Svisvete u studenomu.
Te komemoracije su se, do kupnje zemljista na Bleiburskom polju, odrzavale na groblju u Unter-Loibachu pokraj Bleiburga, gdje su bili ukopani posmrtni ostaci nekolicine hrvatskih vojnika poginulih na tom podrucju.
Pocasni bleiburski vod je odrzavao njihove grobove te je, kad su se za to stekli uvjeti, uredio grobnicu i 1976. godine uz nju podigao spomenik.
Nakon kupnje zemljista na Bleiburskom polju, glavna komemoracija za Majcin dan odrzavala se, kao i danas, na Bleiburskom polju, dok se komemoracija na Svisvete, kao i danas, odrzavala u crkvi na groblju u Unter-Loibachu.
Pored kupnje zemljista i podizanja spomenika na groblju u Unter-Loibachu kod Bleiburga, Pocasni bleiburski vod je jos 1957. godine podigao spomenik na grobu hrvatskog generala Tomislava Rolfa koji je, ne zeleci se predati jugoslavenskim partizanima, niti pobjeci od svoje vojske, 19. svibnja 1945. izvrsio samoubojstvo kod Lavamuenda.
Pocasni bleiburski vod je 1977. godine postavio spomen-plocu u Ulrichbergu, komemoracijskom sredistu u Juznoj Austriji za hrvatske zrtve koncentracijskog logora koji se nalazio u tom mjestu.
Godine 1983., Pocasni bleiburski vod je izgradio spomenik uz grobnicu hrvatskih vojnika na groblju u Eisenkappeli, u koju je bilo sahranjeno cetrdesetak vojnika iz postrojbe (jedinice) koja je u svibnju 1945. izvrsila proboj na tom granicnom prostoru i omogucila tisucama hrvatskih izbjeglica da prijedu na austrijski teritorij.
Usput budi receno, kao docasnik dobrovoljacke hrvatske jedinice koja je izvela taj proboj, u akciji je vrlo tesko ranjen i danasnji predsjednik Pocasnog bleiburskog voda Mirko Karacic...
Spomenik na Bleiburskom polju podignut je, nakon dugogodisnjih nastojanja i pritiska "beogradskog" rezima na austrijsku (becku) vladu, 1987. godine.
Pocasni bleiburski vod djelovao je, kako je vec navedeno, od 1952. do 1955. godine u ilegali, zbog zabrane nametnute od strane britanskih okupacijskih vlasti.
Od 1955. do 1982. godine, Pocasni bleiburski vod je djelovao u svojevrsnoj poluilegali, jer su austrijske vlasti kroz to razdoblje odbijale sluzbeno registrirati Pocasni bleiburski vod, premda su tolerirale njegovu djelatnost i odbijale zahtjeve "sluzbenog Beograda" za njegovom zabranom.
Prvi predsjednik Pocasnog bleiburskog voda postao je Ante Mikrut, a njegov zamjenik Mirko Karacic i tajnik Nikola Martinovic.
Ante Mikrut je 1960. godine - nakon posjeta tadasnjega austrijskog kancelara Bruna Kreiskoga Josipu Brozu Titu na Brijunima - protjeran iz Austrije. Vodstvo Pocasnog bleiburskog voda preuzeo je njegov dotadasnji zamjenik Mirko Karacic.
Nepunih godinu dana nakon kupnje zemljista na Bleiburskom polju, tj. za blagdan Majcinog dana 1966. godine, i prve organizirane komemoracije "na svojemu", Udba je izvrsila prvu diverziju, podmetavsi bombu u restoran gdje su se hodocasnici trebali okupiti nakon komemoracije.
Zahvaljujuci samo sretnim, slucajnim okolnostima, jer je komemoracija kasnila, bomba je eksplodirala prije dolaska hodocasnika u restoran, te nije bilo stradalih...
Narednih godina, vodje Pocasnog bleiburskog voda bile su izlozene permanentnim prijetnjama, ucjenama i napadima, ali se nisu odrekli prisege iz 1952. godine - da ce pod svaku cijenu, pa i cijenu vlastita zivota, sve dok su zivi - raditi na ocuvanju uspomene na zrtve Bleiburske tragedije.
Stjecajem okolnosti s vremenom je najaktivniji clan Pocasnog bleiburskog voda postao njegov tajnik Nikola Martinovic. Krajem 1974. godine on je dobio zadatak pripreme tridesete obljetnice Bleiburske tragedije u svibnju 1975. godine. Kad je "sluzbeni Beograd" uvidio da ce on taj zadatak uspjesno obaviti, Udba je dobila zadatak da ga likvidira - sto se i dogodilo 17. veljace 1975.
Slijedecih mjeseci izvrseni su, na srecu neuspjesni, atentati na predsjednika i riznicara Pocasnog bleiburskog voda, Mirka Karacica i Iliju Abramovica...
Godine 1982. austrijske vlasti su zatrazile od vodstva Pocasnog bleiburskog voda da se Pocasni bleiburski vod sluzbeno registrira - ali pod drugim, "neutralnim" imenom, i - na celu s osobom koja NIJE bila pripadnikom Hrvatskih oruzanih snaga tijekom Drugoga svjetskoga rata.
Tada je vodstvo Pocasnog bleiburskog voda donijelo odluku o osnivanju "Hrvatskoga kulturnoga drustva Bleiburg" kao legaliziranoga krila Pocasnoga bleiburskoga voda.
Na celo te udruge izabran je pokojni Petar Milos koji se 1963. godine aktivirao u radu Pocasnog bleiburskog voda, te je pokazao vrsne organizacijske i govornicke sposobnosti. Osim toga, udovoljavao je zahtjevima austrijskih vlasti, jer tijekom Drugoga svjetskoga rata nije bio pripadnik Hrvatskih oruzanih snaga.
Za zamjenika predsjednika Hrvatskog kulturnoga drustva Bleiburg izabran je Mirko Karacic, za tajnika Omer Vrabac i za riznicara Ilija Abramovic...
Potom je proslo dosta vremena, o kojemu ovdje nema dovoljno mjesta govoriti...
U rujnu 2004., austrijske vlasti su konacno dopustile uporabu naziva Pocasni bleiburski vod te je 31. studenoga 2004. odrzan njegov obnoviteljski sabor.
U toj prigodi je za predsjednika Pocasnog bleiburskog voda izabran Mirko Karacic, za dopredsjednika Omer Vrabac, za riznicara Ilija Abramovic i za tajnika-glasnogovornika Boze Vukusic.
Glavna aktivnost obnovljenoga Pocasnoga bleiburskoga voda, posebice prigodom obiljezavanja sezdesete obljetnice Bleiburske tragedije, bila je usmjerena prema priznavanju Bleiburske tragedije, kao jedne od dvije najvece tragedije u cjelokupnoj povijesti hrvatskog naroda, zbog cega ona zasluzuje poseban drzavni te nacionalno-identitetski status.
U tome je Pocasni bleiburski vod uspio, jer su u obiljezavanju sezdesete obljetnice Bleiburske tragedije sudjelovali, pored Hrvatskog sabora - kao pokrovitelja sredisnje komemoracije zrtvama Bleiburske tragedije - Vlada Republike Hrvatske, Parlamentarna skupstina Bosne i Hercegovine, Hrvatska biskupska konferencija i Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, Mesihat Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, kao i brojne gradjanske udruge iz Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine te iz iseljenistva, koje su tematske i drukcije vezane uz dogadaje iz Drugog svjetskog rata i poraca te Domovinskoga rata.
Pocasni bleiburski vod je - sredinom 2004. godine - pokrenuo obnovu i dogradnju spomenika na Bleiburskom polju.
U sklopu toga projekta, predlozena je i izmjena sadrzaja teksta na postojecem spomeniku, kojim se odavala pocast "poginuloj hrvatskoj vojsci"...
Nekoliko je razloga zbog kojih je predlozena izmjena.
Prvi se nalazio u cinjenici sto je prvotno zamisljeni tekst govorio o "pomorenoj hrvatskoj vojsci".
Medutim, tadasnji konacni sadrzaj napisa na spomeniku usuglasen je kao kompromis s tadasnjim austrijskim vlastima, koje u protivnom ne bi dopustile podizanje bilo kakva spomenika. Rijec "pomoren" nije uporabljena.
Taj se ustupak tada morao napraviti, premda je vodstvu Pocasnog bleiburskog voda bilo potpuno jasno da najveci dio pripadnika Hrvatskih oruzanih snaga nije "poginuo", odnosno nije stradao u bitkama na kraju Drugoga svjetskoga rata, vec je bio likvidiran, "pomoren" nakon predaje, u dogadajima poznatima pod nazivom Bleiburska tragedija i Hrvatski krizni put.
Pored toga, vodstvu Pocasnoga bleiburskoga voda je u medjuvremenu postalo jasno da je i taj napis, koji je odavao priznanje samo stradalim pripadnicima Hrvatskih oruzanih snaga, u dogadjajima poznatima pod nazivom Bleiburska tragedija bio stvarno - i povijesno - netocan i nepravedan prema brojnim hrvatskim civilima, pripadnicima raznih hrvatskih starosnih, spolnih, staleskih, vjerskih i drugih struktura, koje su stradale u Bleiburskoj tragediji.
Zbog toga je vodstvo Pocasnog bleiburskog voda, vec sredinom 2004. godine, pocelo razmisljati o promjeni sadrzaja teksta na spomeniku na Bleiburskom polju.
Razni prijedlozi su se procjenjivali i usuglasavali.
Konacni prijedlog je dogovoren na sjednici Upravnog odbora Pocasnog bleiburskog voda 5. ozujka 2005., kad je jednoglasno prihvacen od clanova Upravnog odbora Pocasnog bleiburskog voda u sastavu: Mirko Karacic (predsjednik), Omer Vrabac (dopredsjednik), Ilija Abramovic (riznicar), i Boze Vukusic (tajnik-glasnogovornik).
Upravni odbor Pocasnog bleiburskog voda istoga je dana iznio taj isti prijedlog na usvajanje Saboru Pocasnog bleiburskog voda, koji ga je takodjer jednoglasno potvrdio.
Saboru Pocasnog bleiburskog voda bilo je nazocno dvanaest od trinaest punopravnih clanova: znaci, pored svih clanova Upravnog odbora (predsjednik Mirko Karacic, dopredsjednik Omer Vrabac, riznicar Ilija Abramovic i tajnik-glasnogovornik Boze Vukusic), bili su nazocni clanovi Nadzornog odbora: predsjednik Antun Paus, dopredsjednik Slavko Grubisic i clan Miljenko Culjak, te clanovi casnoga suda (predsjednik Jakov Cirko, dopredsjednik Jakov Vrdoljak i clan Vladimir Fucek), kao i obicni clanovi: Zlatko Hasanbegovic u ime Mesihata Islamske zajednice u RH i Zlatko Grosanic iz Innsbrucka.
Ovdje je potrebno jos jednom napomenuti da je Pocasni bleiburski vod podigao-postavio-izgradio nekoliko spomenika i spomen-ploca u spomen na poginule hrvatske vojnike u Juznoj Austriji, suborce vecine clanova vodstva Pocasnog bleiburskog voda i njihovih potomaka u vodstvu Pocasnog bleiburskog voda, na kojim je spomenicima jasno napisano da su podignuti njima u spomen.
Nikome, naravno, ne pada na pamet mijenjati sadrzaj napisa na tim spomenicima.
Medjutim, sadasnje vodstvo Pocasnog bleiburskog voda, iako ga pretezno cine bivsi pripadnici Hrvatskih oruzanih snaga i njihovi rodbinski sljednici, istodobno smatra da Bleiburska tragedija, odnosno Bleibursko polje i spomenik na njemu, trebaju simbolizirati SVE HRVATSKE ZRTVE Bleiburske tragedije bez obzira na njihovu stalez, dob, spol, vjeru, itsl., zbog cega i sadrzaj na spomeniku na Bleiburskoj polju ne smije biti selektivan, ne daj Boze, diskriminirajuci prema ostalim hrvatskim zrtvama Bleiburske tragedije koje nisu pripadale Hrvatskim oruzanim snagama...
U prethodnom je iznijeta povijest Pocasnog bleiburskog voda te su obrazlozene neke njegove odluke iz novijega doba, koje svima nisu bile potpuno jasne.
Moguce je da ni ovi odgovori i pojasnjenja nece svima biti dovoljni, zbog cega ovdje naglasavamo da i njima stojimo na raspolaganju do konacnog razjasnjavanja nedoumica.
(Na kraju, cijenjeni gospodine Stancicu - obraca se Vukusic izravno jednomu od diskutanata na AMAC-mrezi - osjecam potrebu zahvaliti Vama osobno na korektnom i dobronamjernom pitanju - za razliku od brojnih nekorektnih, nekompetentnih pa i nedobronamjernih pitanja koja su se, na zalost, proteklih tjedana pojavili na AMAC-mrezi - kojim ste potakli svrsishodno raspravljanje o problematici ocuvanja uspomene na zrtve Bleiburske tragedije. Naime, premda je vodstvo Pocasnog bleiburskog voda uvjereno u ispravnost svojih dosadasnjih odluka, inace ih ne bi donijelo, naravno da je otvoreno za sve dobronamjerne i konstruktivne primjedbe i savjete neovisno od kuda dolazili - potpuno je nevazno dolaze li te primjedbe i prijedlozi iz ili izvan redova Pocasnog bleiburskog voda - ako su u interesu podizanja kvalitete djelatnosti u okviru zadataka Pocasnog bleiburskog voda na ocuvanju uspomene na zrtve Bleiburske tragedije. Na kraju krajeva, Statut Pocasnog bleiburskog voda omogucuje svakome tko pokazuje dobronamjeran i konstruktivan interes za rad Pocasnog bleiburskog voda, cija je povijest ovdje ukratko prikazana, da postane njegov clan te sukladno svome angazmanu i poziciji utjece na njegove odluke i rad.
To konkretno znaci, cijenjeni gospodine Stancicu, da vodstvo Pocasnog bleiburskog voda ne vidi u osobama poput Vas samo buduce obicne dobronamjerne kriticare, vec i suradnike, pa i moguce aktivne clanove.)
Uza srdacne pozdrave,
Boze Vukusic,
tajnik-glasnogovornik

***

ODJECI U KANADI

Pise: Drago Sudar, Zagreb

Prosloga sam tjedna dobio dva pisma iz Kanade, jedno iz Toronta, drugo iz Vancouvera. Kako smo svojedobno bili u organizaciji Ujedinjenih Kanadskih Hrvata (UKH) koja je imala 27 ogranaka, za Bozicne i hrvatske nacionalne blagdane slali smo novcanu pomoc hrvatskim ratnim ozlijedenicima (invalidima) koji su bili nesposobni za fizicke poslove, pa ih nijedna iseljenicka zemlja nije htjela primiti.
Takvi su nakon propasti Nezavisne Drzave Hrvatske u Austriji dobili politicki azil i u njoj ostali. Bilo ih je u Pocasnom bleiburskom vodu, kao i onih koji nisu htjeli otici u druge zemlje, a kako su oni vodili brigu o grobovima poubijanih hrvatskih vojnika u Bleiburgu, UKH je slala novcanu pomoc i za tu svrhu, kad bi se za to ukazala potreba.
Buduci da je Bleiburg nedaleko granice sada vec bivse Jugoslavije, vrhu KPJ nije bilo drago sto se hrvatski emigranti svake godine okupljaju na mjestu jugokomunistickog ratnog i poratnog zlocina. Kako je Austrija Drzavnim ugovorom bila obvezna na neutralnost, sto se odnosilo i na politicko djelovanje politickih emigranata, iz Beograda su stalno vrseni pritisci na Bec da sprijeci okupljanje Hrvata u Bleiburgu.
U tomu je taj pritisak, 1963. godine, dijelom i uspio. Iz Beograda je austrijskoj vladi poslan popis s vise od 250 imena ljudi koji da su "skloni diverzantskim aktivnostima" protiv Jugoslavije. Kako su mnogi emigranti vec bili drzavljani zemalja u koje su iz izbjeglickih logora u Austriji i Italiji iselili, njima je bilo teze uskratiti dolazak u Austriju - iako je bilo i takvih slucajeva - ali je u Zapadnoj Njemackoj i jos nekim zapadnoeuropskim drzavama bilo puno onih koji su imali politicki azil i putovnice politickih izbjeglica, pa su oni sto su bili na spomenutom popisu na austrijskoj granici zaustavljani i vracani u zemlje iz kojih su dolazili.
Kako je vrijeme ucinilo svoje, onih koji su dolazili na Bleiburg iz prekomorskih i zapadnoeuropskih zemalja svakoga je dana manje, ali oni koji su jos prilicnoga zdravlja jos uvijek posjecuju mjesto jugokomunistickoga zlocina velikih razmjera u svibnju mjesecu, kao i Hrvati iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine nakon sto je propala Jugoslavija.
Tako je i ove godine u Bleiburgu bila skupina iz Vancouvera i Toronta iz Kanade.
Nakon povratka u Kanadu, u spomenutim pismima pisu kako su bili iznenadeni kada su vidjeli da je na najuocljivijem spomeniku na Bleiburskom polju izmijenjen tekst, da umjesto "U cast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci, svibanj 1945", pise "U spomen na neduzne zrtve Bleiburske tragedije, Mai 1945."!
Za dokaz iz Toronta poslali su fotografiju, snimljenu prije desetak godina, na kojoj se jasno vidi da tekst na spomeniku nije izmijenjen 1987., nego je to, navjerojatnije, nedavno napisano!
U jednom i drugom pismu kazu kako se, po njihovu misljenju, tekst na spomeniku ne smije mijenati, a ako je iz opravdana razloga potreban drukciji tekst, u tom se slucaju izraduje i podize drugi, novi spomenik!
Kako su prije dvije godine uklonjena spomen obiljezja knjizevniku Mili Budaku u Svetom Roku, a krilniku Juri Franceticu u crkvenom dvoristu u Slunju, prema pismu iz Vancouvera, tamo se to povezuje s onim sto je
ucinjeno i u Bleiburgu.
U pismu iz Toronta kazu kako su u Hrvatskoj
promijenjeni i nazivi ulica koje je bio dao HDZ, a da su to neki lokalni politicki mocnici objasnjavali time da je to zbog vanjskopolitickih razloga, sto oni u Torontu ne vjeruju. Isticu da nazivi tih ulica nisu bili nikakva smetnja za medunarodno priznanje Republike Hrvatske i za njezino primanje u organizaciju Ujedinjenih naroda.
Sto se tice promjene teksta na spomeniku u Bleiburgu, ne mislim da je to povezano s uklanjanjem spomen obiljezja Budaku i Franceticu.
Kako ce to nedvojbeno izazvati rasprave, vjerojatno ce oni koji su to ucinili iznijeti svoje argumente. Moje je misljenje, kao i onih u pismu, da bi bilo bolje da je izraden i podignut drugi spomenik, a ovaj, ako nije oportuno da bude u Bleiburgu, trebalo je prenijeti u Hrvatsku, u MACELJ ili neko drugo mjesto, kako bi buduca hrvatska pokoljenja imala mogucnost znati da su ga podigli hrvatski politicki emigranti (Pocasni bleiburski vod) u Austriji, kad se o Bleiburgu i Kriznom putu u Domovini nije smjelo govoriti, sto bi bilo jos jedno svjedocanstvo tadasnjih olovnih vremena.
Na kraju osvrta na spomenuta pisma treba jos reci da je Hrvatska vojska, koja je u Drugom svjetskom ratu bila na strani koja je izgubila rat, bila jedina vojska kojoj je bilo uskraceno pravo na grobna obiljezja. Sva su njezina groblja 1945. sravnjena sa zemljom! Njemacka je bila glavna i najjaca osovinska sila, ali su groblja njezinih vojnika svih rodova ostala neoskvrnjena i citava nakon ulaska vojske ratnih pobjednika!
Ta su groblja i za vrijeme visegodisnje strane okupacije cuvana i uredivana, sto je u Hrvatskoj, dok je bila u Jugoslaviji, bilo kazneno djelo. Tek nakon ponovne uspostave hrvatske drzavne samostalnosti, njihovi prezivjeli suborci, sinovi i unuci, podigli su im spomen obiljezja u grobljima, na kojima su imena poginulih i nakon rata pogubljenih vojnika iz njihova uzeg zavicaja.
Drago Sudar, Zagreb

Cemu sluze svade oko Bleiburga?! (2)
Hrvatski vjesnik, Melbourne, 21. srpnja 2006.

Priredio: Mate Basic

NASTAVAK:
Pavo Gagro bio je, zajedno s Ivicom Mandicem, imenovan koordinatorom Bleiburskoga odbora za cijelu Australiju u doba kad su se tijekom 2004. i 2005. prikupljala sredstva za obnovu i dogradnju Spomen-podrucja na Bleiburskom polju. Makar je Bleiburski odbor u Victoriji djelovao nezavisno (u suradnji s Juznom i Zapadnom Australijom, te Tasmanijom i Novim Zelandom), upravo je sydneyski Bleiburski odbor - uglavnom zahvaljujuci upravo Gagri - svoju djelatnosti prosirio i na sjevernoamericki kontinent (ukljucujuci i Kanadu), te dijelom na Hercegovinu i Europu.
I Gagro i Mandic bili su pripadnici Hrvatskih oruzanih snaga u Drugom svjetskom ratu, te izravni sudionici zbivanja na Bleiburgu i stradanja na Kriznom putu i poslije njega, a u Australiji su djelovali kao vodeci clanovi Hrvatskoga narodnoga otpora sve dok je on bio aktivan...

U povodu teksta objavljena u sydneyskoj "Spremnosti" pod naslovom "Mirko Karacic, predsjednik Pocasnog Bleiburskog voda: Boze Vukusic ne govori istinu! Boze Vukusic laze!", na stranici 8, od 4. srpnja 2006., s potpisom Blage Perica, te uvodnika "Sa stola urednika" na stranici 2 u istom broju iz pera Fabijana Lovokovica, razgovarali smo s clanovima sydneyskoga Bleiburskoga odbora Pavom Gagrom Ivicom Mandicem, Nikolom Bozicevicem i Slavkom Peharom, a prvi dio toga razgovora objavili smo u proslom broju.

Slavko Pehar, uz Ivicu Mandica, drugi riznicar Bleiburskoga odbora u Sydneyu govori slicno Pavi Gagri, napominjuci kako postoje i drugi umjetni izazvani sukobi u hrvatskoj zajednici u Australiji, dok Nikola Bozicevic, takoder clan Bleiburskoga odbora, kaze da valja obratiti posebnu pozornost na naslov iz "Spremnosti" i provjeriti je li zaista predsjednik PBV-a kazao da "Vukusic laze", posebno u svjetlu cinjenice da je Blago Peric u jednu od nedjelja izisao pred crkvu noseci hrvatski barjak i prikupljajuci potpise za peticiju.

- Blago Peric sada nastoji pokazati kako toboze jedini on vidi istinu, kako je jedino on obasjan svjetlom Providnosti, a kako itko od nas nista nije znao niti je tko sto vidio. Pa, zaista, i ja sam bio na proslavi 60. obljetnice Bleiburske tragedije, i istina je da nisam uocio promjene na spomeniku, kako ih nisu uocili ni Pavo Gagro, ni Ivo Roso, ni mnogi drugi - pita se Nikola Bozicevic. - Ali, tamo je bilo 20.000 ljudi, ja sam poznavao brojne medju njima, i iz domovine, i iz Australije, pozdravljali smo se, slusali misu, pratili zbivanja...
Ali, gdje su oni koji danas prave skandal bili prosle godine, ako je to vec tada izmijenjeno? Zasto su cekali vise od godinu dana da bi pokrenuli to sto su pokrenuli?
Ponavljam, najvaznije je pokazati sto je istina.
Jer, sada, kad je "Spremnost" objavila to sto je objavila, ljudi misle da je bas to istina, iako nitko ne zna je li ili nije.
Tekst iz "Spremnosti" medu nama je odjeknuo kao bomba. Ljudi sad pitaju za sto smo mi tocno skupljali novac i je li njihov novac zloupotrijebljen.
Medjutim, mi iz Australije nismo imali utjecaja na to sto i kako ce se na Bleiburgu raditi, niti smo ikomu ista zapovijedila ili uvjetovali sto ce i kako ce raditi. Nasa je akcija bila cista kao suza, mi smo samo htjeli pomoci. A svatko zna: da nije bilo Australije, da mi nismo prikupili najvise novaca na svijetu, da mi nismo prikupili oko dvije trecine ukupno potrebnih novaca, nikada ne bi i doslo do izgradnje i obnove spomen-podrucja na Bleiburskom polju.
Takodjer, valja posebno naglasiti kako smo, prikupivsi tako obimna sredstva upravo mi obvezali Hrvatski Sabor i Hrvatsku Vladu na donosenje njene odluke i na izdvajanje njenih sredstava kako bi se provela obnova i izgradnja i kako bi se svake godine nastavila obnavljati uspomena na Bleibursku tragediju.
Uz to, valja napomenuti, da se i spomen-podrucje i svi spomenici Bleiburskim zrtvama nalazi u vlasnistvu PBV-a, a uz to se nalazi na teritoriju druge drzave tj. Republike Austrije. A Republika Austrija ima pravo odredjivati hoce li se i sto ce se nalaziti na njezinu teritoriju, koji i kakvi ce spomenici biti, sto ce na njima pisati, koje ce velicine biti, pa cak i to u kojemu ce smjeru biti okrenuti. Jer, to je njihov suvereni drzavni teritorij. Pa, uostalom, ja u Australiji ne mogu sagraditi kucu onako kako je mene volja vec moram zatraziti dozvolu i moram slijediti pravila australskih vlasti...
Kad je pak rijec o tome je li Karacic doista kazao da "Boze Vukusic laze", to valja pitati Karacica. Pavo Gagro je razgovarao s Karacicem, i on kaze da to nije istina, Karacic kaze da on to nije rekao.
Kad bi pak mene netko pitao treba li na spomeniku stajati da je tamo poginula samo Hrvatska vojska, ja bih mu rekao: "Ne". Hrvatska je vojska bila razoruzana, a prije no sto je razoruzana, partizani su itekako bili oprezni razmisljajuci je li im pametno pucati na Hrvatsku vojsku. Partizani su poceli ubijati tek razoruzane hrvatske vojnike, dakle zarobljenike, dakle one koji su presli u status civila, i nastavili su ih ubijati tek kasnije. Recimo, samo u mojoj obtelji stradale su 34 muske glave, ali evo - oni koji inzistiraju na terminu "Hrvatska vojska" na spomeniku, neka odu u Austriju i neka o tome tamo razgovaraju...

Ivica Mandic, koji je uz Pavu Gagru bio opunomocen od strane Pocasnoga bleiburskoga voda, kao glavni koordinator prikupljanja sredstava, govorio je o ovomu znacajnom pitanju, a dio od toga prenosimo uz neznatna kracenja:

- Pocasni bleiburski vod obratio se meni i Pavi Gagri jos 2003. s molbom kako bismo prikupili nesto sredstava u Australiji za dogradnju spomen-podrucja na Bleiburskom polju i obnovu spomenika Bleiburskim zrtvama, napomenivsi da bi dogradnju i obnovu trebalo provesti do 60. obljetnice Bleiburske tragedije, i mi smo prihvatili ponudjenu duznost. Odmah smo sazvali sastanak clanova hrvatske zajednice, na koji je dosao i tadasnji konzul RH u Sydneyu Petar Ljubicic, pa profesor Luka Budak, te brojni hrvatski aktivisti, pa smo stvorili odbor koji ce prikupljati i nadzirati prikupljena sredstva. Tom sastanku nazocio je i Blago Peric, te je i njemu ponudjeno da ude u Odbor. No, Blago je to odbio. Bio je protiv ideje da se ista gradi i dogradjuje na Bleiburgu, vec je zagovarao ideju da se nesto sagradi u Zagrebu.
U to doba, Blago je, zajedno s Lukom Budakom, gostovao na radio-programu kojega je vodila Barbara Zaher, ali nisu zastupali iste ideje, vec je Blago izrazio svoje protivljenje dogradnji na Bleiburskom polju. Moglo se, zapravo, vidjeti da je Blago povrijedjen sto PBV nije bas njemu ponudio da prikuplja sredstva, buduci da se on u novije doba bavio tim poslovima - prikupljao je sredstva za crkve i za ugrozene obitelji...
Blago je protivnik bio protivnik HDZ-a i dr. Tudjmana, a veliki zagovornik g. Parage. On je po prirodi uvijek bio u opoziciji, kao rog u vreci - svi na jednu stranu, Blago sam na drugu. Mozda je tu slican i nekim drugim Pericima: recimo, u Hercegovini i narod i svecenstvo postuju ukazanje u Medjugorju, 25 milijuna hodocasnika iz cijeloga svijeta proslo je kroz Medugorje i ostavilo veliki ucinak i na vjerskom i na gospodarskom polju i u Hercegovini i u Hrvatskoj ali, eto, biskup Peric je protiv Medjugorja.
Slicno je i s Bleiburgom: tamo je bio i kardinal Vinko Puljic, i predsjednik Hrvatskoga Sabora, i veliki muftija islamski, da ne nabrajam dalje, i nitko od njih nije stavljao primjedbe na Bleiburski spomenik, vec opet to smeta samo Blagi Pericu i jednoj maloj skupini ljudi. Mozda bi oni htjeli na spomenik staviti slovo 'U', ali - to Austrija ne dopusta, a ni Hrvatska to ne prihvaca jer to Hrvatsku kompromitira u svijetu koji se tako odredio, a mi misljenje svijeta ne mozemo mijenjati.
Sve to je podjarilo Blagu pa je poceo prikupljati potpise na peticiju, od koje, medjutim, ionako nema nikakve koristi.

Uz to, Fabijanu Lovokovicu potrebni su ljudi poput Blage Perica kako bi pravio senzacije i kako bi onda mogao prodati koji primjerak "Spremnosti" vise, jer - prodaja "Spremnosti" slabo ide, clanarine HOP-a odavno su presusile, a zivjeti se mora...
Fabijan Lovokovic je vijecnik HOP-a vec 50 godina. Oni su i ranije prikupljali sredstva za Bleiburg, ali tamo nikada nista nisu napravili, vec su skupljena sredstva upotrebljavali za svoja putovanja i u druge svrhe.
Godine 1991. i ja sam bio na Bleiburskom polju, a iz Australije su dosla trojica izaslanika HOP-a: iz Sydneya, iz Geelonga i s Tasmanije... Puno se putovalo, igralo se politike, a novac se trosio u beskorisne svrhe. A sada, sad kad smo mi prikupili sredstva, i obnovili spomenik i spomen-podrucje, i dokupili zemlju, e, sad je nastupila ljubomora kod nekih tzv. HOP-ovaca, jer vise ne mogu narodu lagati i od naroda ubirati i nista ne praviti, kao sto su cinili do sada... Nemam ja nista protiv HOP-a, ne govorim ja o casnim ljudima, vec se zna o kome govorim...

Pa, i ja sam bio hrvatski vojnik, a mozda sam predsjedniku PBV-a Mirku Karacicu spasio zivot na putu prema Bleiburgu. Naprosto, nasli smo se u takvoj situaciji. Naime, isli smo nas cetvorica iz istoga mjesta, iz Bosanskoga Broda. Zadali smo rijec jedan drugomu: ukoliko se ikomu ista dogodi, ukoliko itko od nas bude ranjen tijekom povlacenja, svatko mora pomoci jedan drugomu. Kretali smo se uz jedan nasip kad je na nas otvorena vatra. Ja sam se zatekao pokraj Mirka, kad je granata pala njemu direktno na smajser. Sav je bio izranjen, izbijen mu je bio komad lubanje, mogla su dva prsta stati unutra, pa je kasnije morao praviti plasticnu operaciju. Dogodilo se to nedaleko Eisenkappel, s onu stranu Drave. Bila je to velika kolona, oko 30.000 hrvatskih vojnika i civila. Mi smo odsjeli na jednoj livadi, a iznad nas su bile te kote odakle su partizani napadali s bacacima, valjda su se bili unaprijed pripremili...
Meni su sada vec 83 godine, pa se ne sjecam koji je tocno dan bio, a ranije nisam zapisao, ali znam da je Mirko ranjen u predvecerje. Prenocili smo u jednoj kuci, a rano ujutro stigla je zapovijed da kolona krene. Bilo mi je tada 22 godine, Mirko je godinu stariji, ali nisam ga bas nosio na ramenu, ne bih to niti mogao izdrzati, nego smo ga po dvojica nosili izmedju sebe, a on se naslanjao na nas. Tako smo dosli do jednoga mosta i vidjeli da Englezi miniraju taj most bas pred nama. Krenuli smo prema drugom mostu, ali nam ni tamo nisu dali proci, pa smo krenuli nazad...
Na tom dijelu Drave nalazilo se pet drvenih mostova koje su tijekom rata sagradili Nijemci, a obicno su uz te mostove Austrijanci drzali gostionice. Unutra su se uza zid nalazile klupice. Nalazili smo se u jednoj od njih, kad je Mirko bio sasvim onemocao, izgubio svijest... Polegao sam ga na tu jednu klupicu, i dosla je gostionicarka da mu previje rane. Ni ona nije imala zavoja, vec je skinula njegov zavoj, pa ga je malo ocistila i vratila natag. Mirko nije znao za sebe, bio je u nesvijesti...
Morao sam ga tu ostaviti, a za to vrijeme, dok sam se brinuo za njega, nasa je kolona vec skelom presla Dravu. Kako sam se ja bio zadrzao, slijedio sam utabani puteljak prema skeli, ali sam upao medju partizane, jer su oni bili svugdje okolo, pa i na austrijskom teritoriju gdje su htjeli okupirati Korusku i pripojiti je Jugoslaviji. Spasili smo se u selu St. Margareten, usli smo u jednu kucu, Rade Cavar i ja, a Austrijanka u toj kuci, koja se sva tresla, rekla nam je: "Ne idite u tom pravcu, sinoc su na Dravi strijeljali 40 hrvatskih vojnika, jednomu nasemu kmetu (seljaku) popili su most, pojeli spek, svirali harmoniku, pjevali srpske pjesme..."

Ne volim ja o tome puno govoriti, samo bih nakraju zelio reci da mi nije drago sto se sada ovakve svadje dogadjaju i to bas oko Bleiburskoga spomenika. Jer, ja doista na izmijenjenom natpisu ne vidim nista lose, ne razumijem zasto oni govore da je ukinut hrvatski identitet na spomeniku. Pa zar nije na spomeniku hrvatski grb? Ili je to neciji drugi grb? Ima li itko na svijetu grb koji nalikuje hrvatskomu, pa nije jasno ciji je ovaj na spomeniku? Sto se slova tice, nikakav zlocin nije napravljen, nije svijet izgorio, lako je dodati rijec "hrvatski" ako treba, pa ce onda svi biti zadovoljni. A koliko znam, to ce i biti ucinjeno...

U svakom slucaju, ovaj natpis je tocniji od onoga ranijega.... Bilo kako bilo, ja sam pisao Karacicu i Pocasnom bleiburskom vodu i, izmedju ostaloga, savjetovao da se o svakoj buducoj izmjeni konzultiraju sa strucnjacima za povijest na Zagrebackom sveucilistu, kao i s ljudima koji vec pedeset godina vode o tome racuna...

***

AMAC JE POMOGAO RJESAVANJU BLEIBURSKE ZAGONETKE

Kako je "Hrvatski vjesnik" prvi i (do tada jedini) u svojemu proslomu broju izvijestio javnost, Pocasni bleiburski vod, na svojoj je sjednici prosirenoga Upravnoga odbora 8. srpnja 2006. u Varazdinu donio odluku da ce tekst na sredisnjemu bleiburskom spomeniku ubuduce glasiti "U spomen na hrvatske zrtve Bleiburske tragedije. Svibnja - 1945 - Mai. Zum Gedanken an die kroatischen Opfer der Bleiburger Tragoedie. Podigao Pocasni bleiburski vod. 1987."
Tada je PBV takoder zakljucio da se nece vratiti negdasnji tekst koji ne odgovara povijesnim cinjenicama, te da se nece vratiti dio teksta da je spomenik podigao pok. Petar Milos, jer ni to ne odgovara povijesnoj istini...
Ukupno desetak osoba na cijelomu svijetu, medjutim, vec mjesec i pol dana sudjeluje u kampanji protiv obnove i dogradnje Spomen-podrucja na Bleiburskomu polju. Osim spomenutih na stranicama "Spremenosti" i "Nove Hrvatske" u Sydneyu, u cijeloj su prici sudjelovali i zagrebacki tjednici "Fokus" i "Hrvatsko slovo", te zadarski "Hrvatski list", no posebno je opsirna rasprava pokrenuta na stranicama internetske mreze AMAC, koja se ne zaustavlja unatoc zamolbi vlasnika mreze Vladimira Katovica...
Kako se moze zakljuciti, oni koji su donedavno "kritizirali" i napadali sadrzaj teksta na sredisnjemu, ali samo jednomu od spomenika na tlu Juzne Austrije, pa potom krenuli u napade na tajnika-glasnogovornika PBV-a Bozu Vukusica, u novije doba odlucili su napadati samu ideju daljnjega uredjivanja Spomen-podrucja na Bleiburgu tvrdnjama da sada ni idejni projekt oltara i pozornice nisu podobni...
Medu svima njima, rijetki su maligni poput Susanne Brooks-Pincevic, kao sto su rijetki dobrohotni poput Rudolfa Arapovica, istaknutoga negdasnjega hrvatskoga emigranta...
Cini se da i nije bas toliko vazna (a mozda ipak jest!) cinjenica da se ipak otkriva tko i zasto je zapoceo skandal, pa cak i onda kad se na AMAC-u objavljuju preslike suradnickih kartona UDB-inih dousnika, no sydneyska "Spremnost", donijela je u svojemu najnovijemu broju (jos jedno) pismo Blage Perica, covjeka koji je medju prvima pokrenuo ovu skandaloznu kampanju, no - bez ikakve isprike i bez ikakva komentara na cinjenicu da su gotovo svi oni na koje se prije svega desetak dana pozivao javno demantirali njegove navode i javno kazali da je rijec o najobicnijim neistinama...
Buduci da je "Spremnost" na taj nacin ponovo pokusala izmanipulirati svoje malobrojne citatelje, "Hrvatski vjesnik" ne zeli to ponavljati, no ipak zeli ukazati na neke do sada neobjavljene sadrzaje ili manje poznate sadrzaje iz cijele afere...

***

PISMO 'FOKUSU'

N/r gospodina Boze Cubelica
PREDMET: Prilog gospodina Drage Sudara "Uskraceno pravo na grobno obiljezje!", objavljen u Fokusu od 23. lipnja 2006. godine

Postovani gospodine, kao tajnik-glasnogovornik Pocasnog bleiburskog voda (PBV), gradjanske udruge u Austriji, koja je predvodila proslogodisnju obnovu i dogradnju spomenika zrtvama Bleiburske tragedije na Bleiburskom polju u Austriji, osjecam potrebu - u ime cjelokupnog vodstva PBV - iznijeti odredjena pojasnjenja:
PBV je osnovan 1952. od prezivjelih sudionika Bleiburske tragedije, uglavnom pripadnika Hrvatskih oruzanih snaga (HOS).
Vodstvo PBV-a od te godine vodi sve aktivnosti na ocuvanju uspomene na zrtve Bleiburske tragedije u Juznoj Austriji.
PBV je 1965. godine kupio zemlju na Bleiburskom polju gdje se odrzavaju godisnje sredisnje komemoracije, te je u medjuvremenu izgradio cetiri spomenika hrvatskim vojnicima - zrtvama Bleiburske tragedije: na vojnom groblju u Voelkermarktu (1957.), u Eisenkappeli (1977.), na groblju u Unter-Loibachu (1976.) i na Bleiburskom polju (1987.).
Najvazniji i najljepsi spomenik pobijenim hrvatskim vojnicima nalazi se na groblju u Unter-Loibachu pokraj Bleiburskog polja, uz grob gdje su pokopani njihovi posmrtni ostaci.
Spomenik na Bleiburskom polju, nakon dugogodisnjih nastojanja vodstva PBV-a i odbijanja austrijskih vlasti, pod pritiskom i ucjenama iz Beograda, da izdaju dozvolu, podignut je, dakle, 1987. godine.
Konacni tekst na spomeniku, gdje je stajalo da se podize: "U cast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci", predstavljao je kompromis s austrijskim vlastima, koje su, kako je receno, pod pritiskom Beograda, odbijale izdati dozvolu za spomenik na kojemu je, medju ostalim, trebalo pisati da se podize: "U cast i slavu pomorenoj Hrvatskoj vojsci".
Tadasnje vodstvo PBV-a smatralo je oportunijim pristati na taj ustupak, negoli ostati bez bilo kakvog spomenika, premda je vrlo dobro znalo da Hrvatska vojska nije poginula, nego je mucki likvidirana, pomorena, nakon predaje i razoruzanja.
Prosle godine, prigodom restauracije, obnove i dogradnje spomenika, Vodstvo PBV-a, koje je svojedobno odlucivalo i o prvoj verziji teksta, odlucilo je izmijeniti tekst - vodeci racuna ne samo o navedenoj netocnosti, nego jos vise o povijesnoj netocnosti, pa i nepravdi, sto u Bleiburskoj tragediji nisu nastradali samo hrvatski vojnici, nego i brojni hrvatski civili: raznog doba, spola i staleza.
Vodstvo PBV-a, kojeg uglavnom cine nekadasnji pripadnici HOS-a ili njihovi potomci, donijelo je jednoglasnu odluku o izmjeni teksta, dakle, smatrajuci da sredisnja komemoracija i spomenik na Bleiburskom polju trebaju izrazavati postovanje i zahvalu prema svim neduznim hrvatskim zrtvama Bleiburske tragedije.
Vodstvo PBV-a ne razumije odredjene primjedbe na novi tekst na spomeniku, gdje pise da je podignut: "U spomen na neduzne zrtve Bleiburske tragedije", iz cega da se ne vidi da se radi o hrvatskim zrtvama.
Tko to ne vidi?! Mozda oni koji su "prespavali" komemoracije na Bleiburskom polju od 1952. do danas? Ili "daltonisti" koji ne vide da se na spomeniku nalazi samo jedan nacionalni simbol - hrvatski nacionalni grb?
Vodstvo PBV-a, niti bilo tko drugi, od 1952. do danas nije organizirao komemoracije na Bleiburskom polju za bilo koje druge zrtve osim hrvatskih.
Vodstvo PBV-a niti bilo tko drugi medju Hrvatima, pa i drugima zainteresiranima u svijetu, ukljucujuci i pripadnike drugih naroda, koji su nastradali na Bleiburgu, do danas nije koristilo pojam Bleiburske tragedije za bilo koje zrtve osim hrvatskih.
Na kraju krajeva, restauracija, obnova i dogradnja spomenika Bleiburskim zrtvama na Bleiburskom polju u Austriji, predstavlja tek prvi korak projekta PBV-a kojem je krajnji cilj izgradnja cjelovitog Spomen-sredista zrtava Bleiburske tragedije, nakon sto je prosle godine, u povodu sezdesete obljetnice, Bleiburska tragedija konacno i nepovratno etablirana kao prvorazredni nacionalno-identitetski simbol, jer su u njenom obiljezavanju na najvisoj razini sudjelovale sve najvaznije nacionalne i drzavne institucije - od Hrvatskog Sabora, Vlade RH, Parlamentarne skupstine BiH, Biskupskih konferencija RH i BiH, Mesihata Islamske zajednice u RH, kao i prakticki svih udruga iz RH, BiH i iseljenistva koje su tematski vezane za Drugi svjetski rat i porace te Domovinski rat
PBV je vec zapoceo izgradnju pozornice i oltara na otvorenome na Bleiburskom polju, koja treba biti dovrsena do komemoracije u svibnju 2007., a nakon toga, cilj nam je izgraditi spomen-park, muzej i kapelu.
Ako se sve to ima u vidu, sam sadrzaj teksta na spomeniku na Bleiburskom polju gubi prvorazredni znacaj.
Osim kod onih koji su moguce u funkciji posebnog obavjestajno-propagandnog rata protiv izgradnje cjelovitog Spomen-sredista zrtava Bleiburske tragedije na Bleiburskom polju, koji izvlacenjem i problematiziranjem odredjenog, moguce objektivno spornog detalja ili takvoga koji se takvim moze prikazati, zele dovesti u pitanje cijeli projekt.
U tom klasicnom obrascu vec se mogu vrlo lako prepoznati "pozadinske snage", njihovi suradnici i agenti-provokatori, ali na zalost i nase "korisne budale", koje bi trebale odraditi najveci dio "terenskog" posla kontaminiranjem hrvatske javnosti "otrovnim" informacijama.
Na kraju, u ime vodstva PBV-a, i u svoje osobno ime, zelim zahvaliti nasem dugogodisnjem suradniku i suborcu Dragi Sudaru sto se osvrnuo na problematiku obiljezavanja uspomene na zrtve Bleiburske tragedije u Juznoj Austriji te i nama pruzio priliku da pojasnimo odredjene probleme koji su se glede toga pojavili u hrvatskoj javnosti u domovini i iseljenistvu.
Boze Vukusic
tajnik-glasnogovornik PBV-a

***

PISMO "HRVATSKOM SLOVU"

N/r glavnog urednika gosp. Nenada Piskaca
PREDMET: Reagiranja gospodina Stjepana Brajdica i Tomislava Nuernbergera u Hrvatskom slovu od 23. lipnja o.g. na dopis Boze Vukusica, glasnogovornika i tajnika Pocasnog bleiburskog voda, objavljen u Hrvatskom slovu 12. lipnja o.g.

Stovano urednistvo! Vezano uz reagiranja gospode Stjepana Brajdica i Tomislava Nuernebergera, u ime vodstva Pocasnog bleiburskog voda, zelimo Vam priopciti slijedece:

1) Gospodin Boze Vukusic je tajnik-glasnogovornik Pocasnog bleiburskog voda i njegov dopis koji je objavljen u Hrvatskom slovu od 12. lipnja o.g. , gosp. Vukusic, kako je to jasno naznaceno na pocetku dopisa, nije uputio u svoje osobno ime - nego u ime vodstva Pocasnog bleiburskog voda.

2) Vodstvo Pocasnog bleiburskog voda je izabralo je gospodina Vukusica na duznost tajnika-glasnogovornika zato sto ga smatra vjerodostojnim zagovornikom ostvarenja Statuta, programa i ciljeva Pocasnog bleiburskog voda.

3) Vodstvo Pocasnog bleiburskog voda u cijelosti stoji iza sadrzaja prije navedenog dopisa kojeg je nas tajnik-glasnogovornik Boze Vukusic uputio Vasoj redakciji.

4) Vodstvu Pocasnog bleiburskog voda nisu poznata imena gospode Stjepana Brajdica i Tomislava Nuenbergera, niti bilo kakva njihova dosadasnja djelatnost vezana za ocuvanje uspomene na zrtve Bleiburske tragedije, koja se odvija u Juznoj Austriji, posebice na Bleiburskom polju.

5) Ovdje zelimo podvuci navod iz dopisa nasega tajnika-glasnogovornika Boze Vukusica da djelatnost gosp. Stjepana Brajdica na drugim podrucjima ocuvanja uspomene na zrtve Bleiburske tragedije i Kriznog puta, koju mi pozdravljamo, istoga zaista automatski ne kvalificira za kompetentnu raspravu o aktivnostima glede toga u Juznoj Austriji. Uza srdacne pozdrave,

Mirko Karacic
predsjednik (Klagenfurt)
Omer Vrabac
dopredsjednik (Villach)
Ilija Abramovic
riznicar (Klagenfurt)
Miljenko Culjak
predsjednik Nadzornog odbora (Bec)
Jakov Cirko
predsjednik Casnog suda (Salzburg)

***

PISMO "HRVATSKOM LISTU"

N./r. glavnog urednika Ivice Marijacica
PREDMET: Tvrdnje u clanku Tomislava Drzica objavljene u HRVATSKOM LISTU od 13. srpnja o.g., utemeljene na pisanju Blage Perica u australskoj SPREMNOSTI od 4. srpnja o.g.

Stovani gospodine Marijacicu, u clanku "Australski Hrvati optuzuju Bozu Vukusica da trazi novac za dogradnju oltara u Bleiburgu", pozivajuci se na clanak Blage Perica objavljen u australskoj "Spremnosti", novinar "Hrvatskog lista" Tomislav Drzic prenio je brojne neistine, podvale i klevete, te dodao i neke nove, na moj racun. Molim Vas da u skladu s dobrim obicajima, ali i prema zakonu o medijima, objavite u cijelosti ovaj odgovor, za cije navode ja osobno preuzimam svaku moralnu i zakonsku odgovornost.

Glavna neistina u obadva clanka, jest tvrdnja Blage Perica da sam ja od njega trazio novac za izgradnju (a ne dogradnju) oltara i pozornice na Bleiburskom polju - u zamjenu za promjenu teksta na spomeniku zrtvama Bleiburske tragedije.

Nisam to trazio, niti sam mogao, jer o promjeni teksta na spomeniku te podrucjima i modelima prikupljanja donacija, ne odlucujem ja kao tajnik-glasnogovornik Pocasnog bleiburskog voda (PBV) nego njegovo cijelo vodstvo.

Uostalom, ja uopce nisam smatrao da tekst treba mijenjati.

Kad me je nazvao Blago Peric rekao sam mu, ako mu je doista stalo do dostojnog ocuvanja uspomene na zrtve Bleiburske tragedije, neka se umjesto smutljivog rovarenja u hrvatskoj zajednici u Australiji - javi povjerenicima PBV-a u Australiji, Pavi Gagri i Ivici Mandicu, te im se prikljuci u prikupljanju donacija za izgradnju pozornice i oltara na Bleiburskom polju.

Peric je, kako i navodi u clanku, razgovarao s Gagrom (i s Mandicem ?), ali ne da bi im pomogao - nego da bi pokusao izazvati netrpeljivost izmedu njih i odredenih clanova vodstva PBV-a. Razgovor s njima i njihove izjave neistinito je prenio u svom clanku, o cemu su se oni javno ocitovali u novom broju australskog "Hrvatskog vjesnika" (clanak iz HV-a u prilogu).

Istom prilikom Peric mi je rekao da je razgovarao s predsjednikom PBV-a Mirkom Karacicem i da je Karacic izjavio da sam ja lagao u svojim istupima kao tajnik-glasnogovornik PBV-a.

Odgovorio sam mu da s predsjednikom Karacicem gotovo svakodnevno komuniciram, da su mi njegova razmisljanja i stavovi vrlo dobro poznati, te da nam on, Blago Peric, nije potreban kao teklic - posebice kad je jasno da bi tu ulogu vrlo lose obavljao.

Nekoliko dana nakon prvog razgovora, novi Pericev poziv me je zatekao na Bleiburskom polju, upravo u drustvu Mirka Karacica. Predlozio sam Pericu da iskoristimo priliku te u troje rascistimo nedoumice, na sto je on odgovorio da nema vremena za razgovor i prekinuo je vezu.

Svejedno, moto Periceva clanka u "Spremnosti" je navodna izjava predsjednika PBV-a Mirka Karacica: "Boze Vukusic laze". Zlorabeci, dakle, razgovor s predsjednikom PBV-a, Peric je neistinito prenio njegov sadrzaj, o cemu je sam Mirko Karacic posvjedocio u dopisu urednistvu "Hrvatskog lista" (dopis u prilogu).

Uostalom, da je istina potpuno suprotna od onoga sto tvrdi Blago Peric, govori sama cinjenica da je vodstvo PBV-a na celu s predsjednikom Mirkom Karacicem proteklih tjedana izdalo dva javna priopcenja u kojima je, medu ostalim, izrazilo puno povjerenje u mene kao tajnika-glasnogovornika PBV-a (izjave PBV-a u prilogu).

Koji su tocni razlozi smutljivog i necasnog ponasanja Blage Perica, vjerojatno cemo ubrzo saznati, dok su odavno poznati motivi njegovih "sponzora" na celu s glavnim urednikom "Spremnosti" Fabijanom Lovokovicem.

Ovdje bih samo napomenuo da je Lovokovic tijekom druge polovice 2004. i prve polovice 2005. godine predvodio kampanju protiv Odbora u Australiji za prikupljanje sredstava za obnovu i dogradnju spomenika na Bleiburskom polju, a istu kampanju je nastavio tijekom ove godine kad su ti odbori, uz suglasnost vodstva PBV-a, samo promijenili naziv i zapoceli prikupljati donacije za Zakladu za obranu hrvatskih generala.

Koji su motivi vasega suradnika Tomislava Drzica da prenosi neistine, podvale i klevete Blage Perica, pa im cak dodaje i nove?!

Od prije mi je bilo poznato da je Tomislav Drzic bio suradnik Udbe i da je po njenom zadatku putovao u inozemstvo. Kada se vratio u Jugoslaviju bio je uhicen i osudjen pod optuzbom da je prevrbovan od jedne strane sluzbe.

Kako u Drzicevu ponasanju posljednjih desetak godina nisam primijetio nista sumnjivog, odrzavao sam s njim korektnu suradnju do njegovog intervjua u "Hrvatskom listu" s Josipom Perkovicem, bivsim sefom Udbe za kojim je raspisana medjunarodna tjeralica zbog sumnje da je sudjelovao u pripremama ubojstava vise hrvatskih emigranata. Kako je Drzic u tom intervjuu predstavio Perkovica kao "vrhunskog profesionalca", ja sam s njim, Drzicem, prekinuo sve kontakte.

Dva Drziceva prljava clanka protiv mene objavljena u "Hrvatskom listu" povodom izmjene teksta na spomeniku na Bleiburskom polju, vjerojatno su osveta zbog toga sto sam javno iznio podatke o njegovoj, Drzicevoj, svojedobnoj suradnji s Udbom, kao i pretpostavku da je nedavno bio prisiljen vratiti se u krilo "majcice Udbe".

Uz srdacne pozdrave,
Boze Vukusic
tajnik-glasnogovornik PBV-a

***

PISMO "SPREMNOSTI"

N./r. glavnog urednika
PREDMET: Tvrdnje u clanku Blage Perica objavljenje u SPREMNOSTI od 4. srpnja o.g.

Stovani gospodine urednice, ovdje ne zelim ulaziti u analizu pozadinskih namjera niti vaseg suradnika niti vas kao urednika prilikom objave priloga Blage Perica, nego cu navesti samo nekoliko cinjenica iz kojih je vidljivo da njegov clanak obiluju neistinama, podvalama i uvredama, koje mogu vrlo stetno utjecati na daljnji tijek obiljezavanja uspomene na zrtve Bleiburske tragedije na Bleiburskom polju u Austriji:

1) Blago Peric je potpuno neistinito prenio moje rijeci, jer ja nikada nisam izjavio, niti za to imam razloga, da tajnik-glasnogovornik PBV-a laze.

2) Vodstvo PBV-a je proteklih tjedana izdalo dva priopcenja u kojima se je izjasnilo o promjenama teksta na spomeniku na Bleiburskom polju, u kojima je jasno i jednoglasno odbacilo sve insinuacije na racun nasega tajnika-glasnogovornika Boze Vukusica.

3) Ja osobno, kao i ostali clanovi vodstva PBV-a koji su to od njegova osnutka, smatramo teskom uvredom tvrdnje Blage Perica da nas je Boze Vukusic izmanipulirao koristeci se nasom "staroscu i vrlo malom skolskom naobrazbom".

Srdacan pozdrav,
Mirko Karacic, predsjednik PBV-a

Nikola Mulanovic - Urednistvu AMAC-a

U mome pismu, kojeg ste objavili 17. srpnja (ili po Vukusicu 17. jula) izmedju ostalog sam napisao: «Znam da ce gadovi naci stotinu, iako neuvjerljivih isprika, zasto su pretvorili 'Poginulu hrvatsku vojsku' u 'Neduzne zrtve bleiburska tragedije', ali da je to djelo samog djavla govori i izmjenjeni naziv mjeseca». Tako se je i dogodilo. Vukusic je nasao masu objasnjenja, ali ono najvaznije je ostalo bez odgovora:

Nije se dotaknuo najgoreg krimena, a to je protjerivanje HRVATSKOG IMENA s Bleiburskog polja. Treba usporediti dvije fotografije gosp. Blage Perica iz Australije, objavljene u listu «Narod», glasilu za demografsku obnovu, Zagreb, za uvidjeti svu prefidnost ovog Zlocina. On bezocno laze kada tvrdi da je takva odluka donesena od strane Pocasnog bleiburskog voda. Obavio sam dosta razgovora i izmjenio E-mailova u pogledu ovoga, te dosao do zakljucka, a sto su mi i sugovornici potvrdili, da Vukusic manipulira s ovim ljudima, zahvaljujuci njihovoj starosti, iscrpljenosti i bolesti, te njegovoj intelektualnoj superijornosti. No, necu o tome

Dakle, na novom spomeniku nema hrvatskog imena vec postoje dva grba. S jedne strane hrvatski a s druge polumjesec i zvijezda. To ne govori nista.


Putnik-namjernik, koji nije iz «nasih» krajeva ne zna sto «sahovnica» znaci. Pitam se tko od nas pozna grbove Nizozemske, Belgije, Danske, Poljske, Norveske…, a kada doticni vidi na drugoj strani polumjesec i zvijezdu, s cime je sasvim opravdano odana pocast hrvatskim borcima muslimanske vjere, drzati ce, zahvaljuci prijevodu na njemackom jeziku, da je tu nastradala kakva grupa Arapa.
Vukusic nam ne govori ni zasto se na ovom spomeniku ne spominje hrvatska VOJSKA, tvrdeci da je tu zapocelo i stradanje hrvatskih civila (Opet bez naznake kojih civila, koje narodnosti) Nitko od postenog hrvatskog svijeta ne bi imao nista protiv da su pored hrvatskih vojnika spomenuti i civili. Dapace!

Ne govori nam Vukusic ni zasto je na novom spomeniku hrvatski naziv mjeseca svibanj pretvoren u maj, to prije sto se maj spominje u njemackom tekstu.

Ne objasnjava nam ni zasto je na novom spomeniku krivotvoren datum, te pise da je isti podignut 1987., sto je neistina. Te godine je podignut od casnih hrvatskih boraca stari spomenik, koji je sada njegovom voljom sramotno uklonjen.


O cemu se ovdje u stvari radi? Haaski krivokletnik i drustvo oko njega kao i mnogi clanovi Vlade i Sabora poceli su pod pritiskom hrvatskog drzavotvornog tiska pokazivati interes za ovu nasu tragediju, pa cak i slati svoje predstavnike na komemoracije. A ne moze se pred Europom skidati gace i priznati da je postojala hrvatska VOJSKA, jer ako je postojala vojska onda je postojala i DRZAVA! To pak njima ne ide u racun. Za njih je ozivotvorenje vjekovnog hrvatskog sna bila okupacija, uz domaæe fasiste i izdajice, koji su tu okupaciju podrzavali. A civili, jer ne moze se bas tako olako preci preko cinjenice o tisucama ubijenih ciji se grobovi i danas otkopavaju? To je za njih bila naivna masa koju su izdajnici poput zivog zida povukli sobom na povlacenje. Zar ne?

I sto sada? Spomenik se nije mogao jednostavno srusiti. Trebalo je nesto izmisliti i bogme su izmislili. Pronasli su Vukusica koji je za njih obavio ovaj prljavi posao. Jer priznati cete, kojem bi Hrvatu poslije tolikih godina pala ovakva svinjarija na pamet? No, svi su izgledi da su se prevarili. Nisu, naime, racunali s ovolikim prosvjedima. Hrvati su pokazali da ne dozvoljavaju pljuvanje po njihovim svetinjama. Postoji vise prijedloga o napisu na novom, trecem, spomeniku. Vidjeti cemo kako ce na kraju stvar zavrsiti, no uvjeren sam da haaski krivokletnik nece ovaj put trljati ruke.

Na koncu jos nesto. Ne vidim razlog zasto je Vukusic objavio moje pismo koje sam mu uputio prije godinu dana, 24. srpnja 2005. premda nemam nista protiv. Ja sam tog covjeka stvarno postovao, ali to je bilo prije nego sto je prognao hrvatsko ime sa Bleiburskog polja. Danas ga prezirem.

Nikola Mulanoviæ, Mokosica, 20. srpnja 2006