Nesrecu nekom narodu mogu drugi prouzrociti, ali za ponizenje snosi vlastitu odgovornost.
Henry Thomas Buckle, engleski povjesnicar (1821-1662)
1909. (A. G. Matos)
Na vjesalima. Suha kao prut.
Na uznickom zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zlocinacka jama.
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Jer Hrvatsku mi moju objesise,
Ko lopova, dok njeno ime brise,
Za volju neznam koga, zbir u uzama.
Agresija na Hrvatsku jest jedan od najvecih zlocina nad jednim narodom nakon drugog svjetskog rata. Bila je zadojena istom ideologijom kao i monstruozna Hitlerova nakana izbrisati zidovski narod iz daljnje povijesti covjecanstva. Srbi, tocnije srpski narod (iznimke potvrdju pravilo) zeleci trajno prigrabiti pvijesne hrvatske prostore, planski je pokusao istrijebiti, ili u najmanju ruku prognati, svakog nesrpskog stanovnika tih prostora i izbrisati svaki hrvatski trag, «na sve vekove». O tome nema ni najmanje sumnje. Srbi su to smatrali svojom povijesnom sansom, jer su bili u posjedu vojne sile, za razliku od Hrvata, a priliku im je dao opci raspad sovjetskog komunistickog bloka, Na tu sansu su godinama plansiki cekali, samo naivni Hrvati to nisu zamjetili. Sa nevjericom u ocima gledali smo kako se ponavlja nesto, sto se nakon Nürnberskih procesa smatralo nezamislivim. Bili smo zateceni ravnodusnoscu i egoizmom zapadnog svijeta, kojemu su kratkorocni partikularni interesi bili vazniji od morala. Tjesili smo se, da su istina i pravda spori, ali nezaustavljivi. Vjerovali smo u pravdu i pozdravili osnivanje suda u Haagu za zlocine protiv covjecnosti pocinjene na podrucju bivse Jugoslavije. Medjutim haaski sud se kao bumerang vratio nama, da udara prije svega i uglavnom samo po Hrvatskoj. Kroz haaski sud zapadni svijet pere svoje ruke u nevinosti, dokazujuci da su svi podjednako krivi, a Hrvati ponajvise. To sigurno zvuci neukusno i nepijetetno, ali je nazalost istinito, dr. Franjo Tudjman svojom je smrcu napravio zadnju uslugu hrvatskom narodu, umro je pravovremeno. Kao sto znamo, time je sprijecio da protiv prvog hrvatskog predsjednika bude podignuta optuznica zbog ratnih zlocina.
Presuda generalu Blaskicu ima takve pravne temelje, da se moramo vratiti duboko u srednji vijek kako bi mogli naci usporedbu. Jer u srednjem vijeku je francuski kralj mogao izjaviti: «drzava to sam ja», i donositi presude, ne po zakonima pravde nego prema vlastitim interesima. Upravo to rade danas na pragu 21. stoljeca demokratske velesile, kad doduse ne kazu «pravda je to sto je nas interes», ali tako rade. Presuda Blaskicu je pljuska pravdi, to je cak primjetila i engleska tevizijska kompanija channel 4 pri s vom skandaloznom izvjestaju o Tudjmanovim zapisima. Haaski sud je medjunarodni sud, koji bi morao imati kriterije koji vaze za cijeli svijet. Blaskicu se predbacuje zapovjednicka odgovornost za jedinicu koju uopce nije nadzirao, a britanski zapovjednik, koji je na Falklandima naredio strijeljanje argentiskih zarobljenika, ne odgovara. Jer je Englez. Sa slucajem Blaskica igra se neka politicka zakulisna igra.
General Blaskic, taj nesretni covjek i hrvatski vitez u ciju nevinost su svi uvjereni, od Muslimana koji su ga optuzili, do onih koji su mu presudili, simbol je hrvatske tragedije. Zar ima veceg absurda od slucaja hrvatskog naroda: biti brutalno sa ledja napadnut nozem sa namjerom pljacke i ubojstva, i onda nakon uspjesne obrane biti optuzen sto je napadaca udario po nosu i time prekrsio zakone fair play-a. Meni nije poznato, da je ikad u povijesti neki narod bio napadnut, opljackan, uspio se obraniti i pobijediti, i nakon toga morao platiti ratnu odstetu napadacu. A da ne govorim o tome da se napadnutome i pobjedniku nikad nije sudilo. Podsjetimo se malo novije povijesti:
Englezi i Amerikanci su u drugom svjetskom ratu u jednom danu napalm bombama pretvorili Dresden, jedan od najljepsih gradova svijeta, u plameni inferno u kojem je nestao citav grad i u najgorim mukama izgonelo 200'000 ljudi. (Nisam se zabunio, ponavljam 200'000). Dresden nije imao nikakvu stratesku vaznost, bez ikakve vojne industrije, pun izbjeglica koji su bjezali pred Rusma. Opravdanje Engleza, jos i danas: Nijemci su bombardirali Coventry. A zar Srbi nisu bombardirali Vukovar, Zadar, Dubrovnik? Churchill koji je dao zapovijed za napad na Dresden za Engleze je nedodirljiv heroj, a dr. Tudjmana bi pred haaski sud. U nedostatku Tudjmana namjerava se procesuirati nasim generalima zbog «Bljeska» i «Oluje».
Cesi su proglasima njihovog predsjednika Benesa god. 1945. i 1946. ubili oko 150'000, protjerali 2,3 milijuna sudetskih Nijemaca i konficirali njihovu imovinu, prije svega velike poljoprivredne posjede. Beneseve dekrete je potvrdio 21.04.1999. od zapada uvazeni ceski predsjednik, borac za ljudska prava, Vaclav Havel. Znaci, oteti se posjedi ne vracaju vlasnicima i zapad to tolerira i ne prijeti sankcijama. Da, Cesi se opravdavaju da su im Nijemci napravili nmogo zla za vrijeme rata, a njihovi sudrzavljani Sudeti su u tome takodjer sudjelovali. A zar nama Srbi nisu ucinili mnogo zla i nisu li u tome hrvatski drzavljani Krajiski Srbi prednjacili? Tudjman je prije i za vrijeme «Oluje» molio Srbe da ostanu, a Benes je Nijemce proglasio divljaci za odstrel. Od Hrvata zapad ocekuje da izbjegle Srbe prihvati objerucke sa obnovljenim kucama, cvijecem i muzikom. I naravno da svi dobiju penzijicu. Gosp. Dienstbirn, Ceh, daje nam po tom pitanju lekcije. Gda. Albright, u svojstvu Amerikanke, takodjer nam dijeli lekcije po pitanju prava na privatnu imovmu, a istovremeno joj kao cehinji ne pada na pamet da vrati umjetnine koje je njezina porodica otela jednom gradjaninu Praga njemackog porijekla prije emigracije u Ameriku.
Amerikanci su nakon napada Japanaca na Pearl Harbour svoje gradjane japanskog porijekla stavili u logore i oduzeli im imovinu. I za to je bila dovoljna sumnja, da bi obzirom na porijeklo mogli biti nelojalni prema vlastitoj drzavi. Nikad im ne vratise imovinu niti se ispricase. A nama su gospoda americki veleposlanici Gailbright i Montgomery dijelili i dijele packe. Sto bi bilo da smo mi uradili isto sa nasim Srbima, koji su otvoreno pokazivali nelojalnost prema Hrvatskoj. Mnogi je pokazuju jos i danas. Sve otvorenije.
Znam, znam, nmogi ce primjetiti, nitko ne optuzuje Hrvatsku, radi se o individualnoj odgovornosti, nema nacionalne odgovornosti. To nam sada govore predstavnici europske zajednice, tapsajuci nas po ramenu. Mene to podsjeca na psa kojem se dobaci kost, ceska po glavi i kaze: dobar cucak. A pas mase zadovoljno repom. Ako je tome tako zasto smo se onda veselili kad je Goran silinom svog reketa prasio protivnike? Zasto smo se veselili kad je nogometna reprezentacija osvojila trece mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj? Pa to su onda bili samo individualni uspjesi, a ne nacionalni. Zasto su onda francuski reprezentativci i trener bili odlikovani legijom casti za zasluge u sluzbi nacije. (Tudjmana su ismijavali kad je podijelio odlikovanja nasim reprezentativcima). Zasto se onda Amerikanci toliko naprezu i nude materijalne beneficije uspjesnim teniskim igracicama iz istocne Europe da uzmu americko drzavljanstvo i igraju pod americkom zastavom? Zasto se rade statistike o broju olimpijskih medalja po nacijama?
Ne, ja ne vjerujem u te bajke o iskljucivoj individualnoj odgovornosti. Narod i nacija se mjere po individualnim uspjesima, ali i individalnim zlocinima. Niz individualnih kazni nacistickim zlocincima jest obiljezio njemacki narod. I zbog toga jos i danas Nijemci u igri velesila nemaju tu tezinu, koja bi odgovarala njihovoj privrednoj snazi. Tako ce u analima ostati zapisano, da je haaski sud nakon rata u jugozapadnom Baklanu osudio zbog pocinjenih ratnih zlocina mnogo Hrvata, nekoliko Srba i nijednog Muslimana.
Zasto se to nama Hrvatima dogadja? Upravo smo svjedoci povratka Srbije na europsku scenu na velika vrata i s velikom pompom. Bez pritisaka i ucjena. Zapad je sretan sto su se Srbi otarasili Milosevica (jesu li?) i ne ocekuju od njih nakon tog «narodnog dogadjanja» nista. Zapad je jako tankocutan i mora uzeti u obzir osjecaje i raspolozenje napacenog srpskog naroda, od kojeg se u ovom momentu ne moze ocekivati nista vise, nego da dozvoli da mu Zapad nadoknadi materijalnu stetu, koja mu je NATO napadima nanesena. Takvu obzirnost hrvatski prognanici nisu nikada osjetili. Od njih se ocekuje, da sa velikom tolerancijom susrecu svoje bivse mucitelje i iseljavaju se na ulicu cim i jedan Srbin nakon puno nagovaranja pokaze zelju za povratkom.
Zasto takva nejednaka mjerila? Prema u podnaslovu citiranoj izreci ponizen narod je sam kriv za ponizenje. Carl Gustav Ströhm u Hrvatskom Slovu od 20.11.2000. zastupa tezu, da Hrvati nemaju smisla za promidzbu. To potkrepljuje izjavom nadvojvode Otto von Habsburg, koji je lobirajuci za Hrvatsku u Europskom parlamentu ustanovio veliku manjkavost Hrvata u tom pogledu. Sigurno je, da su Hrvati na tom polju pocetnici i imaju jos mnogo naukovanja pred sobom. Medjutim cini mi se da to nije sva istina.
Kakvu alternativu je imao ili ima Zapad u Srbiji? Vuk Draskovic? Ili pokojni «sunny boy» Zoran Djindjic, koji je bez da okom trepne ocekivao od Hrvatske, da u ime dobrih odnosa Jugoslaviji pokloni Prevlaku? Zasto ga nas predsjednik, inace bez dlake na jeziku i «slagfertig», nije zatrazio da Jugoslavija u ime isprike Dubrovniku vrati konacno Hrvatskoj nasu Boku? Te neka nam Djindjic konacao objasni gdje je 762 nestalih Hrvata. Srbi se mogu medjusobno svadjati, tuci i ubijati, ali u bitnim nacionalnim pitanjima su jedinstveni. Mrze Milosevica, ali ga nisu lako dali u Haag. A veliki demokrata Kostunica duboko postuje ratnog zlocinca Karadzica. Zapad tu nema alternative. Na drugoj strani, medju hrvatskim intelektualcima, i onima koji se smatraju intelektualcima, ima mnogo naprednih. Napredniji su po pitanjima demokracije, ljudskih prava, prava nacionalnih manjina nego Zapad, oni su «päpstlicher als der Papst» (veci papa od pape). Hrvati sami sebe optuzuju za ratne zlocine. Srbi takoder upiru prstom na ratne zlocine, ali ne na vlastite, nego spominju Medjacki dzep i Pakracku poljanu i pri tome citiraju hrvatske novine. Hrvati preko Hrvatskog Helsinskog Odbora govore o manjkavosti ljudskiti prava u Hrvatskoj na primjeru Srba povratnika, Srpski Helsinski Odbor isto tako nadzire povredu ljudskih prava kod srpskih povratnika u Hrvatsku. To je jedna komponenta naseg problema. Druga se komponenta sastoji u tome, da Zapad rjesenje gordijskog cvora jugobalkanske regije vidi u tome da svi narodi tog prostora zive u jednoj asocijaciji. Takvu jednu asocijaciju Srbi, pa i nacionalisticki Srbi, podrzavaju, jer u tome vide mogucnost za dobiti sto su u ratu izgubili. Drugim narodima, prije svega Hrvatima, treba svaki nacionalizam izbiti iz mozga, jer je to prepreka takvom rjesenju. Dakle treba naseliti cim vise Srba u Hrvatsku, Hrvate u Bosni utopiti u federaciji, te stalno vrsiti pritisak na Hrvatsku. A pritisak na Hrvatsku je moguc, jer alternative postoje, kao sto su uvijek u povijesti Hrvatske postojale.
Ne smijemo zaboraviti generala Blaskica. Taj uspravni covjek predstavlja ono najbolje u Hrvata. On je na stupu srama, a Hrvatska pored njega. Ucinimo li nesto za Blaskica ucinili smo za Hrvatsku. Poznati poljski satiricar Stanislaw Jerzy Lec kaze: «lstina obicno lezi u sredini duboko zakopana». Iskopajmo istinu, i neka svaki tome pridonese. - Osvin Gaupp
Henry Thomas Buckle, engleski povjesnicar (1821-1662)
1909. (A. G. Matos)
Na vjesalima. Suha kao prut.
Na uznickom zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zlocinacka jama.
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Jer Hrvatsku mi moju objesise,
Ko lopova, dok njeno ime brise,
Za volju neznam koga, zbir u uzama.
Agresija na Hrvatsku jest jedan od najvecih zlocina nad jednim narodom nakon drugog svjetskog rata. Bila je zadojena istom ideologijom kao i monstruozna Hitlerova nakana izbrisati zidovski narod iz daljnje povijesti covjecanstva. Srbi, tocnije srpski narod (iznimke potvrdju pravilo) zeleci trajno prigrabiti pvijesne hrvatske prostore, planski je pokusao istrijebiti, ili u najmanju ruku prognati, svakog nesrpskog stanovnika tih prostora i izbrisati svaki hrvatski trag, «na sve vekove». O tome nema ni najmanje sumnje. Srbi su to smatrali svojom povijesnom sansom, jer su bili u posjedu vojne sile, za razliku od Hrvata, a priliku im je dao opci raspad sovjetskog komunistickog bloka, Na tu sansu su godinama plansiki cekali, samo naivni Hrvati to nisu zamjetili. Sa nevjericom u ocima gledali smo kako se ponavlja nesto, sto se nakon Nürnberskih procesa smatralo nezamislivim. Bili smo zateceni ravnodusnoscu i egoizmom zapadnog svijeta, kojemu su kratkorocni partikularni interesi bili vazniji od morala. Tjesili smo se, da su istina i pravda spori, ali nezaustavljivi. Vjerovali smo u pravdu i pozdravili osnivanje suda u Haagu za zlocine protiv covjecnosti pocinjene na podrucju bivse Jugoslavije. Medjutim haaski sud se kao bumerang vratio nama, da udara prije svega i uglavnom samo po Hrvatskoj. Kroz haaski sud zapadni svijet pere svoje ruke u nevinosti, dokazujuci da su svi podjednako krivi, a Hrvati ponajvise. To sigurno zvuci neukusno i nepijetetno, ali je nazalost istinito, dr. Franjo Tudjman svojom je smrcu napravio zadnju uslugu hrvatskom narodu, umro je pravovremeno. Kao sto znamo, time je sprijecio da protiv prvog hrvatskog predsjednika bude podignuta optuznica zbog ratnih zlocina.
Presuda generalu Blaskicu ima takve pravne temelje, da se moramo vratiti duboko u srednji vijek kako bi mogli naci usporedbu. Jer u srednjem vijeku je francuski kralj mogao izjaviti: «drzava to sam ja», i donositi presude, ne po zakonima pravde nego prema vlastitim interesima. Upravo to rade danas na pragu 21. stoljeca demokratske velesile, kad doduse ne kazu «pravda je to sto je nas interes», ali tako rade. Presuda Blaskicu je pljuska pravdi, to je cak primjetila i engleska tevizijska kompanija channel 4 pri s vom skandaloznom izvjestaju o Tudjmanovim zapisima. Haaski sud je medjunarodni sud, koji bi morao imati kriterije koji vaze za cijeli svijet. Blaskicu se predbacuje zapovjednicka odgovornost za jedinicu koju uopce nije nadzirao, a britanski zapovjednik, koji je na Falklandima naredio strijeljanje argentiskih zarobljenika, ne odgovara. Jer je Englez. Sa slucajem Blaskica igra se neka politicka zakulisna igra.
General Blaskic, taj nesretni covjek i hrvatski vitez u ciju nevinost su svi uvjereni, od Muslimana koji su ga optuzili, do onih koji su mu presudili, simbol je hrvatske tragedije. Zar ima veceg absurda od slucaja hrvatskog naroda: biti brutalno sa ledja napadnut nozem sa namjerom pljacke i ubojstva, i onda nakon uspjesne obrane biti optuzen sto je napadaca udario po nosu i time prekrsio zakone fair play-a. Meni nije poznato, da je ikad u povijesti neki narod bio napadnut, opljackan, uspio se obraniti i pobijediti, i nakon toga morao platiti ratnu odstetu napadacu. A da ne govorim o tome da se napadnutome i pobjedniku nikad nije sudilo. Podsjetimo se malo novije povijesti:
Englezi i Amerikanci su u drugom svjetskom ratu u jednom danu napalm bombama pretvorili Dresden, jedan od najljepsih gradova svijeta, u plameni inferno u kojem je nestao citav grad i u najgorim mukama izgonelo 200'000 ljudi. (Nisam se zabunio, ponavljam 200'000). Dresden nije imao nikakvu stratesku vaznost, bez ikakve vojne industrije, pun izbjeglica koji su bjezali pred Rusma. Opravdanje Engleza, jos i danas: Nijemci su bombardirali Coventry. A zar Srbi nisu bombardirali Vukovar, Zadar, Dubrovnik? Churchill koji je dao zapovijed za napad na Dresden za Engleze je nedodirljiv heroj, a dr. Tudjmana bi pred haaski sud. U nedostatku Tudjmana namjerava se procesuirati nasim generalima zbog «Bljeska» i «Oluje».
Cesi su proglasima njihovog predsjednika Benesa god. 1945. i 1946. ubili oko 150'000, protjerali 2,3 milijuna sudetskih Nijemaca i konficirali njihovu imovinu, prije svega velike poljoprivredne posjede. Beneseve dekrete je potvrdio 21.04.1999. od zapada uvazeni ceski predsjednik, borac za ljudska prava, Vaclav Havel. Znaci, oteti se posjedi ne vracaju vlasnicima i zapad to tolerira i ne prijeti sankcijama. Da, Cesi se opravdavaju da su im Nijemci napravili nmogo zla za vrijeme rata, a njihovi sudrzavljani Sudeti su u tome takodjer sudjelovali. A zar nama Srbi nisu ucinili mnogo zla i nisu li u tome hrvatski drzavljani Krajiski Srbi prednjacili? Tudjman je prije i za vrijeme «Oluje» molio Srbe da ostanu, a Benes je Nijemce proglasio divljaci za odstrel. Od Hrvata zapad ocekuje da izbjegle Srbe prihvati objerucke sa obnovljenim kucama, cvijecem i muzikom. I naravno da svi dobiju penzijicu. Gosp. Dienstbirn, Ceh, daje nam po tom pitanju lekcije. Gda. Albright, u svojstvu Amerikanke, takodjer nam dijeli lekcije po pitanju prava na privatnu imovmu, a istovremeno joj kao cehinji ne pada na pamet da vrati umjetnine koje je njezina porodica otela jednom gradjaninu Praga njemackog porijekla prije emigracije u Ameriku.
Amerikanci su nakon napada Japanaca na Pearl Harbour svoje gradjane japanskog porijekla stavili u logore i oduzeli im imovinu. I za to je bila dovoljna sumnja, da bi obzirom na porijeklo mogli biti nelojalni prema vlastitoj drzavi. Nikad im ne vratise imovinu niti se ispricase. A nama su gospoda americki veleposlanici Gailbright i Montgomery dijelili i dijele packe. Sto bi bilo da smo mi uradili isto sa nasim Srbima, koji su otvoreno pokazivali nelojalnost prema Hrvatskoj. Mnogi je pokazuju jos i danas. Sve otvorenije.
Znam, znam, nmogi ce primjetiti, nitko ne optuzuje Hrvatsku, radi se o individualnoj odgovornosti, nema nacionalne odgovornosti. To nam sada govore predstavnici europske zajednice, tapsajuci nas po ramenu. Mene to podsjeca na psa kojem se dobaci kost, ceska po glavi i kaze: dobar cucak. A pas mase zadovoljno repom. Ako je tome tako zasto smo se onda veselili kad je Goran silinom svog reketa prasio protivnike? Zasto smo se veselili kad je nogometna reprezentacija osvojila trece mjesto na svjetskom prvenstvu u Francuskoj? Pa to su onda bili samo individualni uspjesi, a ne nacionalni. Zasto su onda francuski reprezentativci i trener bili odlikovani legijom casti za zasluge u sluzbi nacije. (Tudjmana su ismijavali kad je podijelio odlikovanja nasim reprezentativcima). Zasto se onda Amerikanci toliko naprezu i nude materijalne beneficije uspjesnim teniskim igracicama iz istocne Europe da uzmu americko drzavljanstvo i igraju pod americkom zastavom? Zasto se rade statistike o broju olimpijskih medalja po nacijama?
Ne, ja ne vjerujem u te bajke o iskljucivoj individualnoj odgovornosti. Narod i nacija se mjere po individualnim uspjesima, ali i individalnim zlocinima. Niz individualnih kazni nacistickim zlocincima jest obiljezio njemacki narod. I zbog toga jos i danas Nijemci u igri velesila nemaju tu tezinu, koja bi odgovarala njihovoj privrednoj snazi. Tako ce u analima ostati zapisano, da je haaski sud nakon rata u jugozapadnom Baklanu osudio zbog pocinjenih ratnih zlocina mnogo Hrvata, nekoliko Srba i nijednog Muslimana.
Zasto se to nama Hrvatima dogadja? Upravo smo svjedoci povratka Srbije na europsku scenu na velika vrata i s velikom pompom. Bez pritisaka i ucjena. Zapad je sretan sto su se Srbi otarasili Milosevica (jesu li?) i ne ocekuju od njih nakon tog «narodnog dogadjanja» nista. Zapad je jako tankocutan i mora uzeti u obzir osjecaje i raspolozenje napacenog srpskog naroda, od kojeg se u ovom momentu ne moze ocekivati nista vise, nego da dozvoli da mu Zapad nadoknadi materijalnu stetu, koja mu je NATO napadima nanesena. Takvu obzirnost hrvatski prognanici nisu nikada osjetili. Od njih se ocekuje, da sa velikom tolerancijom susrecu svoje bivse mucitelje i iseljavaju se na ulicu cim i jedan Srbin nakon puno nagovaranja pokaze zelju za povratkom.
Zasto takva nejednaka mjerila? Prema u podnaslovu citiranoj izreci ponizen narod je sam kriv za ponizenje. Carl Gustav Ströhm u Hrvatskom Slovu od 20.11.2000. zastupa tezu, da Hrvati nemaju smisla za promidzbu. To potkrepljuje izjavom nadvojvode Otto von Habsburg, koji je lobirajuci za Hrvatsku u Europskom parlamentu ustanovio veliku manjkavost Hrvata u tom pogledu. Sigurno je, da su Hrvati na tom polju pocetnici i imaju jos mnogo naukovanja pred sobom. Medjutim cini mi se da to nije sva istina.
Kakvu alternativu je imao ili ima Zapad u Srbiji? Vuk Draskovic? Ili pokojni «sunny boy» Zoran Djindjic, koji je bez da okom trepne ocekivao od Hrvatske, da u ime dobrih odnosa Jugoslaviji pokloni Prevlaku? Zasto ga nas predsjednik, inace bez dlake na jeziku i «slagfertig», nije zatrazio da Jugoslavija u ime isprike Dubrovniku vrati konacno Hrvatskoj nasu Boku? Te neka nam Djindjic konacao objasni gdje je 762 nestalih Hrvata. Srbi se mogu medjusobno svadjati, tuci i ubijati, ali u bitnim nacionalnim pitanjima su jedinstveni. Mrze Milosevica, ali ga nisu lako dali u Haag. A veliki demokrata Kostunica duboko postuje ratnog zlocinca Karadzica. Zapad tu nema alternative. Na drugoj strani, medju hrvatskim intelektualcima, i onima koji se smatraju intelektualcima, ima mnogo naprednih. Napredniji su po pitanjima demokracije, ljudskih prava, prava nacionalnih manjina nego Zapad, oni su «päpstlicher als der Papst» (veci papa od pape). Hrvati sami sebe optuzuju za ratne zlocine. Srbi takoder upiru prstom na ratne zlocine, ali ne na vlastite, nego spominju Medjacki dzep i Pakracku poljanu i pri tome citiraju hrvatske novine. Hrvati preko Hrvatskog Helsinskog Odbora govore o manjkavosti ljudskiti prava u Hrvatskoj na primjeru Srba povratnika, Srpski Helsinski Odbor isto tako nadzire povredu ljudskih prava kod srpskih povratnika u Hrvatsku. To je jedna komponenta naseg problema. Druga se komponenta sastoji u tome, da Zapad rjesenje gordijskog cvora jugobalkanske regije vidi u tome da svi narodi tog prostora zive u jednoj asocijaciji. Takvu jednu asocijaciju Srbi, pa i nacionalisticki Srbi, podrzavaju, jer u tome vide mogucnost za dobiti sto su u ratu izgubili. Drugim narodima, prije svega Hrvatima, treba svaki nacionalizam izbiti iz mozga, jer je to prepreka takvom rjesenju. Dakle treba naseliti cim vise Srba u Hrvatsku, Hrvate u Bosni utopiti u federaciji, te stalno vrsiti pritisak na Hrvatsku. A pritisak na Hrvatsku je moguc, jer alternative postoje, kao sto su uvijek u povijesti Hrvatske postojale.
Ne smijemo zaboraviti generala Blaskica. Taj uspravni covjek predstavlja ono najbolje u Hrvata. On je na stupu srama, a Hrvatska pored njega. Ucinimo li nesto za Blaskica ucinili smo za Hrvatsku. Poznati poljski satiricar Stanislaw Jerzy Lec kaze: «lstina obicno lezi u sredini duboko zakopana». Iskopajmo istinu, i neka svaki tome pridonese. - Osvin Gaupp
