Osvrt na knjigu
Auf der Suche nach Freiheit und Brot - U potrazi za slobodom i kruhom
Spuren der Kroaten in der Schweiz / Verlag Ivo Ledergerber, St. Gallen, 2003
Na ovu i slicne teme u cjelini ili u fragmentima do sada su u Svicarskoj i/ili Hrvatskoj objavljene slijedece knjige:
· 1982. Zvonimir Cicic: Die Kroaten in der Schweiz (uvrstena i u Nuicev "Literaturverzeichnis")
· 1995. Tihomir Nuic: Auf den Spuren der Kroaten in der Schweiz (brosura)
· 1999. Marijan Karabin: Neobicna knjiga o obicnim ljudima (monografija)
· 2001. Simun Sito Coric: Kroatien / Schweiz
· 2001. Dr. fra Viktor Nuic: Cetrdeset godina duhovne skrbi o Hrvatima u Svicarskoj (monografija).
Cuvsi za pojavu knjige Tihomira Nuica AUF DER SUCHE NACH FREIHEIT UND BROT, mnogima se zacijelo nametnulo pitanje "Zar opet?", da bi se postupno pretvorilo u nadu, da ce ta, bas zbog onoga "opet", biti posebno dobra i sveobuhvatna.
Tim vece bilo je razocaranje kada sam knjigu procitao. Jer, dok se ta knjiga u obradi onih starijih, vecini hrvatskih citatelja vec dobro poznatih imena (od Stojkovica do Ruzicke i Preloga) nije ni mogla bitno razlikovati od dosadasnjih, u kojima su te teme na ovaj ili onaj nacin vec obradjivane, o necemu novom, kvalitetnijem, cjelovitijem, a prije svega aktualnijem, kada je rijec o suvremenim temama, u njoj ni traga! Tako ona narocito sto se tice izbora uvrstenih osoba i udruga, a i osobnih (nerijetko problematicnih) stajalista i "poruka" autora Nuica, ne samo da nicim ne nadmasuje ni onu prvu od gore navedenih, sada vec preko 20 godina staru Cicicevu (da o drugima ovdje ne govorim) vec joj u nekim pogledima nije ni dorasla. Zbog toga, sto je veci dio knjige pisan na njemackom, adekvatno tome valjda i za citatelje njemackog govora, ova prosudba moze nekome zvucati (pre)strogom, ali tu ne treba gajiti prevelike iluzije: Citatelji te knjige bit ce uglavnom Hrvati koji zive u Svicarskoj i kojima onog sazetka na hrvatskom nije ni trebalo. To je i razlog da tu knjigu procjenjujem prije svega sa stajalista hrvatskih citatelja, dok cu se na njezine moguce efekte na nase svicarske prijatelje ukratko osvrnuti na samom kraju.
Hrvatskog citatelja koji nije opterecen nikakvim osobnim animozitetima, ni podcjenjivanjem drugih ni precjenjivanjem svojih, mora u prvom redu gotovo zaprepastiti nacin na koji su u knjizi (jedva tek u nekoliko redaka) prikazane Hrvatske katolicke misije kao i Hrvatska kulturna zajednica, cija glasila "MOVIS" i "DRUSTVENE OBAVIJESTI" nisu cak ni spomenuta. Isto tako svakoga imalo obavijestenoga hrvatskog citatelja u Svicarskoj mora u najmanju ruku iznenaditi izostavljanje imena pojedinaca i udruga, bez kojih ova knjiga de facto gubi svoj "raison detre", a time i kakav-takav dublji smisao ili vrijednost. Osim vec spomenutoga, najvaznije zamjerke obuhvacam u slijedecih 7 tocaka:
1. Vec u svojem uvodu autor Nuic i sam dovodi u pitanje ozbiljnost, a time i objektivnu vrijednost te svoje knjige, praveci se naivnim, da ni sam ne zna, zasto je nekoga u knjigu uvrstio, a zasto nekoga nije (Die Wahl ist subjektiv und nur in gewissem Masse begründbar Izbor je subjektivan i samo djelomicno obrazlozljiv)! Time je knjigu naizgled "oslobodio" bilo kakvih kriterija i "obveza", ali istodobno lisio i zamalo bilo kakvog znacenja! Jer, napisati knjigu, koja a priori ne mora udovoljiti bas nikakvim, pa tako ni kriterijima kao sto su vremenska i prostorna cjelovitost, nepristrana objektivnost, materijalna istinitost, moralna odgovornost, kako za ono sto je u njoj iznijeto tako i za ono sto je ocito namjerno izostavljeno, i slicno, to moze zaista svatko. Ali, ne treba se zavaravati: Ako Nuic mozda koji puta i ne zna, zasto nekoga jest uvrstio, posve je jasno, da on sigurno zna, koga sve i zasto - nije uvrstio! A da je to uvrstavanje ili neuvrstavanje po necijoj "miloj volji" nespojivo s imalo ozbiljnijim projektom ovakve vrste, mozda cemo najlakse razabrati iz slijedece usporedbe. Zamislimo kakav bi to bio promasaj, kada bi se netko prihvatio posla da napise ozbiljnu raspravu na primjer o pticama, koje obitavaju na jednom odredjenom prostoru, a da pritom namjerno ne obuhvati one koje bi, recimo, bile - crne boje, a kojih, kao sto znamo, ima cak nemali broj.
2. Iz gore natuknutoga proizlazi da medju "nespomenute" ili cak bolje receno, medju "nesuvislo spomenute" ubrajamo
a) Hrvatske katolicke misije i
b) Hrvatsku kulturnu zajednicu.
Ad a) U knjizi takva naslova i namjene opisati djelovanje i znacenje Hrvatskih katolickih misija i njezinih djelatnika u tek nekoliko redaka, a uz to im u cetiri od tih nekoliko, jos na najjavniji moguci nacin udijeliti i packe zbog toga sto su se neki (ili mozda cak i vecina?) od njih u odredjenim prigodama drznuli opredijeliti drukcije od autora knjige, vec je nonsens za sebe. "Uspostava neovisne hrvatske drzave ponekoga je misionara toliko zanijela da je kadkad zamijenio Bozju s rijecju njemu drage politicke opcije". Radi lakse predodzbe kako ce ta packa eventualno utjecati na ugled nasih misionara u ocima Svicaraca, evo i njezine verzije na njemackom: "Die Errreichung des unabhängigen kroatischen Staates liess jedoch manchen Priester die Verkündigung des Wortes Gottes mit derjenigen der ihm genehmen politischen Option verwechseln".
Ispada gotovo groteskno, da su neki od tih istih misionara, mozda poneseni vec samim naslovom knjige, pohitali brze bolje tu knjigu propagirati i sa svojih propovjedaonica!
Ad b) Nista bolje nije prosla ni Hrvatska kulturna zajednica, jedna od najuglednijih udruga Hrvata ne samo u Svicarskoj nego i sire. Uvazavajuci autorovu odluku da o svom osobnom udjelu u toj udruzi za vrijeme svojega clanstva, kao i o svom odnosu s tom udrugom danas, u knjizi ne govori, ni ja ne vidim potrebu da ovdje o tome iznosim bilo kakav stav. No, cinjenicu da je Hrvatska kulturna zajednica, s preko 30 godina svojega casnog postojanja i korisnog djelovanja u Nuicevoj knjizi "zavrijedila" tek desetak redaka, nisam ni mogao ni smjeo presutjeti, kao sto sam i prisiljeni osvrnuti se na posljednje dvije recenice u tom odlomku o njoj, od kojih prva glasi: Nachdem Kroatien ein selbständiger Staat geworden war, erschracken gewisse kroatische Neophyten ob der Meinungsvielfalt und der erblühten politischen Freiheit (nakon sto je Hrvatska postala samostalna drzava, neki su se hrvatski neofiti prestrasili razlicitosti misljenja i procvale politicke slobode).
Zaista je zanimljivo cuti to od covjeka koji vec u svojoj slijedecoj recenici "Der einst florierende Verein fand ein unrühmliches Ende" (nekada florirajuca udruga neslavno je nestala) dokazuje da mu je ta carobna "Meinungsvielfalt" (razlicitost misljenja) neodoljivo privlacna samo do trenutka kada on dodje u poziciju da svoje jednoumlje nametne drugima kao jedino ispravno. Jer, proglasiti javno jednu postojecu udrugu mrtvom, nepostojecom, ako trenutacno i nije ni tako brojna ni tako uspjesna kao nekada, ali kojoj je i danas kao i uvijek do sada jednako stalo do njezina ugleda u okruzenju u kojem zivi i djeluje, nije nista drugo doli proglasavanje jedne privatne lazi javnom istinom. Ili je i to ipak samo zloba, za koju Tolstoj kaze da uvijek dolazi od nemoci!
3. Gore spomenuh "problematicna stajalista i poruke" autora. Da ne ostanem nedorecen, citiram autorev "zakljucak", o kome je to on zapravo napisao to svoje djelo: "Aus dieser kurzen Zusammenfassung der Präsenz der Kroaten in der Schweiz wird die betrübliche Tatsache ersichtlich, dass keine grosse Vorliebe für die Vertiefung des eigenen Kulturerbes vorhanden ist. Die Kultur verbindet nämlich die Menschen immer. In der Schweiz hat dies ein kaum erwähnenswerter Teil der Kroaten begriffen" (Iz kratkog sadrzaja o prisutnosti Hrvata u Svicarskoj vidljiva je zalosna cinjenica da ne postoji velika sklonost za produbljivanje vlastitog kulturnog nasljedstva.)
Sto se danasnjih Hrvata u Svicarskoj tice, uglavnom, dakle - duhovna bijeda i mrak! Kao iz pera i sa stola nekog "drzavnog tuzitelja". Ostajem bez rijeci! A tolike ptice, uvazena glasa i lijepa pijeva, morahu ostati - po strani! Ne valjda samo zato sto nemaju crvenoga perja, odnosno sto jesu ili sto su smatrane crnima?
4. Po strani ostati nije morala Dragica Rajcic! Bilo je to i za ocekivati, a i dobro je, da je tako, kao sto i smatram, da ni nitko drugi, od onih sto jesu uvrsteni, nije tamo nezasluzeno. Tu imam tek jednu nadopunu. S najvecim dijelom onoga sto i kako Dragica Rajcic radi i kakve uspjehe postize, ona je cisti dobitnik! I ja joj iskreno cestitam. No, bas s obzirom na veliku osebujnost "discipline" kojom se ona bavi i u kojoj postize te rezultate, stavljati ju u situaciju da ju se mjeri po onome sto ona niti jest, niti zna, znacilo bi od Dragice Rajcic dobitnika, stvarati Dragicu Rajcic gubitnika! Kome je to u interesu? Uvjereni smo, ni njoj ni hrvatskoj kulturi kao takvoj. Ukratko: Svako nastojanje proglasavanja Dragice Rajcic zamalo jedinim, pravim predstavnikom i nositeljem hrvatske (knjizevne) kulture u Svicarskoj, besmislica je ad absurdum!
5. Za sazetak na hrvatskom od tridesetak stranica, vec sam istaknuo, da zapravo nije bilo nikakve potrebe ni opravdanja, osim mozda da knjiga bude deblja. Medjutim, bilo bi puno bolje da je deblja i za pedesetak, pa i vise dodatnih stranica o suvremenicima i njihovim djelima i uspjesima, o udrugama i njihovim aktivnostima, kako bi upravo na taj nacin dobila na smislu i vrijednosti, sto joj, ovakvoj kakva je sada, u (pre)velikoj mjeri nedostaje!
6. U knjizi koja kao cjelina na veliku zalost ne moze dobiti prolaznu ocjenu, ima dakako poglavlja kojima se u pojedinacnom nema sto prigovoriti. To su sva ona sa starijim i vecini hrvatskih citatelja uglavnom vec poznatim temama (koji dio knjige ce ne mali broj hrvatskih citatelja, kao vec poznatu stvar, mozda cak i preskakivati) kao i poglavlja o raritetima i izjavama Svicaraca o Hrvatskoj. Kako su te teme uglavnom vec do sada obradjene, pa i na njemackom jeziku, to za jednu takvu novu knjigu, a u kojoj ce suvremeni ljudi, udruge, dogadjaji, ostvarenja i stremljenja biti do te mjere zapostavljeni kako je to napravio Nuic, jedva da je postojala ikakva objektivna potreba.
7. Autor ce se, dakako, pokusati "vaditi" na citatelje Svicarce, sto je nama (Hrvatima) slaba utjeha: Siromastvo i slabosti prezentirane u javnost redovito se pretvaraju - u stetu. "Die neuzeitliche Präsenz" (ovdje u sirem, a ne samo u smislu onog naslova jednoga poglavlja) jedva da je mogla biti oskudnija i jadnija! Kao da je pisana macehinski, sto ce reci, bez one ljubavi koja se doduse tesko dade definirati, ali koja je bas za djelo ovakva sadrzaja - conditio sine qua non! To je ljubav koja se nikome ne moze nametnuti niti ju se dade nauciti. Znam, autor ce zastupati misljenje da nije ni htio napisati neku "sentimentalnu limunadu", cemu ni ja ne bih imao sto prigovoriti, sto medjutim nista ne mijenja na mojoj prosudbi.
Nakon sto je Tihomir Nuic jos 1995. izdao gore spomenutu brosuru "Auf den Spuren der Kroaten in der Schweiz", za predpostaviti je, da se je od tada svih tih sedam-osam godina na ovamo koliko-toliko bavio tom problematikom, pa mi zaista nije jasno, iz kojih se je razloga, kome za volju ili cime prisiljen, morao zadovoljiti, kako i sam kaze, s tako "skromnim izborom", a ja ga nadopunjujem - ne samo izborom pojedinaca nego i izborom njihovih bilo knjizevnih bilo djela drugih sadrzaja, kao i izborom raznih drugih dostignuca i njihovih znacenja, vaznih dogadjaja, uvazenih udruga, uspjesnih tvrtki u vlasnistvu Hrvata, itd. Gledajuci i s tih pozicija, Nuiceva knjiga je, blago receno, stvarno do zaljenja skromna!
Ako iskljucim svaku zlu namjeru (sto kod tolikih dvojbi i propusta i nije posve lako) mozda bi se moglo reci da dobar dio problema ovog djela lezi i u tome, sto su, da se posluzim jednom drugom slikovitoscu, u njemu autorove case u velikom broju slucajeva bile "poluprazne", dok bi ih ja radije vidjeo, ako vec ne barem nesto punije, a ono barem kao "polupune"! No, svijesno ili nesvijesno propusteno i promaseno, mozda bi time bilo tek nesto ublazeno, ali nikako i nadoknadjeno. Velika steta za knjigu, koja nam kod Svicaraca ne ce puno koristiti, a bila bi mogla, a koju ce hrvatski citatelji otvarati sa znatizeljom, ali odlagati - s razocarenjem!
Pise knjizevnik I.S.
Auf der Suche nach Freiheit und Brot - U potrazi za slobodom i kruhom
Spuren der Kroaten in der Schweiz / Verlag Ivo Ledergerber, St. Gallen, 2003
Na ovu i slicne teme u cjelini ili u fragmentima do sada su u Svicarskoj i/ili Hrvatskoj objavljene slijedece knjige:
· 1982. Zvonimir Cicic: Die Kroaten in der Schweiz (uvrstena i u Nuicev "Literaturverzeichnis")
· 1995. Tihomir Nuic: Auf den Spuren der Kroaten in der Schweiz (brosura)
· 1999. Marijan Karabin: Neobicna knjiga o obicnim ljudima (monografija)
· 2001. Simun Sito Coric: Kroatien / Schweiz
· 2001. Dr. fra Viktor Nuic: Cetrdeset godina duhovne skrbi o Hrvatima u Svicarskoj (monografija).
Cuvsi za pojavu knjige Tihomira Nuica AUF DER SUCHE NACH FREIHEIT UND BROT, mnogima se zacijelo nametnulo pitanje "Zar opet?", da bi se postupno pretvorilo u nadu, da ce ta, bas zbog onoga "opet", biti posebno dobra i sveobuhvatna.
Tim vece bilo je razocaranje kada sam knjigu procitao. Jer, dok se ta knjiga u obradi onih starijih, vecini hrvatskih citatelja vec dobro poznatih imena (od Stojkovica do Ruzicke i Preloga) nije ni mogla bitno razlikovati od dosadasnjih, u kojima su te teme na ovaj ili onaj nacin vec obradjivane, o necemu novom, kvalitetnijem, cjelovitijem, a prije svega aktualnijem, kada je rijec o suvremenim temama, u njoj ni traga! Tako ona narocito sto se tice izbora uvrstenih osoba i udruga, a i osobnih (nerijetko problematicnih) stajalista i "poruka" autora Nuica, ne samo da nicim ne nadmasuje ni onu prvu od gore navedenih, sada vec preko 20 godina staru Cicicevu (da o drugima ovdje ne govorim) vec joj u nekim pogledima nije ni dorasla. Zbog toga, sto je veci dio knjige pisan na njemackom, adekvatno tome valjda i za citatelje njemackog govora, ova prosudba moze nekome zvucati (pre)strogom, ali tu ne treba gajiti prevelike iluzije: Citatelji te knjige bit ce uglavnom Hrvati koji zive u Svicarskoj i kojima onog sazetka na hrvatskom nije ni trebalo. To je i razlog da tu knjigu procjenjujem prije svega sa stajalista hrvatskih citatelja, dok cu se na njezine moguce efekte na nase svicarske prijatelje ukratko osvrnuti na samom kraju.
Hrvatskog citatelja koji nije opterecen nikakvim osobnim animozitetima, ni podcjenjivanjem drugih ni precjenjivanjem svojih, mora u prvom redu gotovo zaprepastiti nacin na koji su u knjizi (jedva tek u nekoliko redaka) prikazane Hrvatske katolicke misije kao i Hrvatska kulturna zajednica, cija glasila "MOVIS" i "DRUSTVENE OBAVIJESTI" nisu cak ni spomenuta. Isto tako svakoga imalo obavijestenoga hrvatskog citatelja u Svicarskoj mora u najmanju ruku iznenaditi izostavljanje imena pojedinaca i udruga, bez kojih ova knjiga de facto gubi svoj "raison detre", a time i kakav-takav dublji smisao ili vrijednost. Osim vec spomenutoga, najvaznije zamjerke obuhvacam u slijedecih 7 tocaka:
1. Vec u svojem uvodu autor Nuic i sam dovodi u pitanje ozbiljnost, a time i objektivnu vrijednost te svoje knjige, praveci se naivnim, da ni sam ne zna, zasto je nekoga u knjigu uvrstio, a zasto nekoga nije (Die Wahl ist subjektiv und nur in gewissem Masse begründbar Izbor je subjektivan i samo djelomicno obrazlozljiv)! Time je knjigu naizgled "oslobodio" bilo kakvih kriterija i "obveza", ali istodobno lisio i zamalo bilo kakvog znacenja! Jer, napisati knjigu, koja a priori ne mora udovoljiti bas nikakvim, pa tako ni kriterijima kao sto su vremenska i prostorna cjelovitost, nepristrana objektivnost, materijalna istinitost, moralna odgovornost, kako za ono sto je u njoj iznijeto tako i za ono sto je ocito namjerno izostavljeno, i slicno, to moze zaista svatko. Ali, ne treba se zavaravati: Ako Nuic mozda koji puta i ne zna, zasto nekoga jest uvrstio, posve je jasno, da on sigurno zna, koga sve i zasto - nije uvrstio! A da je to uvrstavanje ili neuvrstavanje po necijoj "miloj volji" nespojivo s imalo ozbiljnijim projektom ovakve vrste, mozda cemo najlakse razabrati iz slijedece usporedbe. Zamislimo kakav bi to bio promasaj, kada bi se netko prihvatio posla da napise ozbiljnu raspravu na primjer o pticama, koje obitavaju na jednom odredjenom prostoru, a da pritom namjerno ne obuhvati one koje bi, recimo, bile - crne boje, a kojih, kao sto znamo, ima cak nemali broj.
2. Iz gore natuknutoga proizlazi da medju "nespomenute" ili cak bolje receno, medju "nesuvislo spomenute" ubrajamo
a) Hrvatske katolicke misije i
b) Hrvatsku kulturnu zajednicu.
Ad a) U knjizi takva naslova i namjene opisati djelovanje i znacenje Hrvatskih katolickih misija i njezinih djelatnika u tek nekoliko redaka, a uz to im u cetiri od tih nekoliko, jos na najjavniji moguci nacin udijeliti i packe zbog toga sto su se neki (ili mozda cak i vecina?) od njih u odredjenim prigodama drznuli opredijeliti drukcije od autora knjige, vec je nonsens za sebe. "Uspostava neovisne hrvatske drzave ponekoga je misionara toliko zanijela da je kadkad zamijenio Bozju s rijecju njemu drage politicke opcije". Radi lakse predodzbe kako ce ta packa eventualno utjecati na ugled nasih misionara u ocima Svicaraca, evo i njezine verzije na njemackom: "Die Errreichung des unabhängigen kroatischen Staates liess jedoch manchen Priester die Verkündigung des Wortes Gottes mit derjenigen der ihm genehmen politischen Option verwechseln".
Ispada gotovo groteskno, da su neki od tih istih misionara, mozda poneseni vec samim naslovom knjige, pohitali brze bolje tu knjigu propagirati i sa svojih propovjedaonica!
Ad b) Nista bolje nije prosla ni Hrvatska kulturna zajednica, jedna od najuglednijih udruga Hrvata ne samo u Svicarskoj nego i sire. Uvazavajuci autorovu odluku da o svom osobnom udjelu u toj udruzi za vrijeme svojega clanstva, kao i o svom odnosu s tom udrugom danas, u knjizi ne govori, ni ja ne vidim potrebu da ovdje o tome iznosim bilo kakav stav. No, cinjenicu da je Hrvatska kulturna zajednica, s preko 30 godina svojega casnog postojanja i korisnog djelovanja u Nuicevoj knjizi "zavrijedila" tek desetak redaka, nisam ni mogao ni smjeo presutjeti, kao sto sam i prisiljeni osvrnuti se na posljednje dvije recenice u tom odlomku o njoj, od kojih prva glasi: Nachdem Kroatien ein selbständiger Staat geworden war, erschracken gewisse kroatische Neophyten ob der Meinungsvielfalt und der erblühten politischen Freiheit (nakon sto je Hrvatska postala samostalna drzava, neki su se hrvatski neofiti prestrasili razlicitosti misljenja i procvale politicke slobode).
Zaista je zanimljivo cuti to od covjeka koji vec u svojoj slijedecoj recenici "Der einst florierende Verein fand ein unrühmliches Ende" (nekada florirajuca udruga neslavno je nestala) dokazuje da mu je ta carobna "Meinungsvielfalt" (razlicitost misljenja) neodoljivo privlacna samo do trenutka kada on dodje u poziciju da svoje jednoumlje nametne drugima kao jedino ispravno. Jer, proglasiti javno jednu postojecu udrugu mrtvom, nepostojecom, ako trenutacno i nije ni tako brojna ni tako uspjesna kao nekada, ali kojoj je i danas kao i uvijek do sada jednako stalo do njezina ugleda u okruzenju u kojem zivi i djeluje, nije nista drugo doli proglasavanje jedne privatne lazi javnom istinom. Ili je i to ipak samo zloba, za koju Tolstoj kaze da uvijek dolazi od nemoci!
3. Gore spomenuh "problematicna stajalista i poruke" autora. Da ne ostanem nedorecen, citiram autorev "zakljucak", o kome je to on zapravo napisao to svoje djelo: "Aus dieser kurzen Zusammenfassung der Präsenz der Kroaten in der Schweiz wird die betrübliche Tatsache ersichtlich, dass keine grosse Vorliebe für die Vertiefung des eigenen Kulturerbes vorhanden ist. Die Kultur verbindet nämlich die Menschen immer. In der Schweiz hat dies ein kaum erwähnenswerter Teil der Kroaten begriffen" (Iz kratkog sadrzaja o prisutnosti Hrvata u Svicarskoj vidljiva je zalosna cinjenica da ne postoji velika sklonost za produbljivanje vlastitog kulturnog nasljedstva.)
Sto se danasnjih Hrvata u Svicarskoj tice, uglavnom, dakle - duhovna bijeda i mrak! Kao iz pera i sa stola nekog "drzavnog tuzitelja". Ostajem bez rijeci! A tolike ptice, uvazena glasa i lijepa pijeva, morahu ostati - po strani! Ne valjda samo zato sto nemaju crvenoga perja, odnosno sto jesu ili sto su smatrane crnima?
4. Po strani ostati nije morala Dragica Rajcic! Bilo je to i za ocekivati, a i dobro je, da je tako, kao sto i smatram, da ni nitko drugi, od onih sto jesu uvrsteni, nije tamo nezasluzeno. Tu imam tek jednu nadopunu. S najvecim dijelom onoga sto i kako Dragica Rajcic radi i kakve uspjehe postize, ona je cisti dobitnik! I ja joj iskreno cestitam. No, bas s obzirom na veliku osebujnost "discipline" kojom se ona bavi i u kojoj postize te rezultate, stavljati ju u situaciju da ju se mjeri po onome sto ona niti jest, niti zna, znacilo bi od Dragice Rajcic dobitnika, stvarati Dragicu Rajcic gubitnika! Kome je to u interesu? Uvjereni smo, ni njoj ni hrvatskoj kulturi kao takvoj. Ukratko: Svako nastojanje proglasavanja Dragice Rajcic zamalo jedinim, pravim predstavnikom i nositeljem hrvatske (knjizevne) kulture u Svicarskoj, besmislica je ad absurdum!
5. Za sazetak na hrvatskom od tridesetak stranica, vec sam istaknuo, da zapravo nije bilo nikakve potrebe ni opravdanja, osim mozda da knjiga bude deblja. Medjutim, bilo bi puno bolje da je deblja i za pedesetak, pa i vise dodatnih stranica o suvremenicima i njihovim djelima i uspjesima, o udrugama i njihovim aktivnostima, kako bi upravo na taj nacin dobila na smislu i vrijednosti, sto joj, ovakvoj kakva je sada, u (pre)velikoj mjeri nedostaje!
6. U knjizi koja kao cjelina na veliku zalost ne moze dobiti prolaznu ocjenu, ima dakako poglavlja kojima se u pojedinacnom nema sto prigovoriti. To su sva ona sa starijim i vecini hrvatskih citatelja uglavnom vec poznatim temama (koji dio knjige ce ne mali broj hrvatskih citatelja, kao vec poznatu stvar, mozda cak i preskakivati) kao i poglavlja o raritetima i izjavama Svicaraca o Hrvatskoj. Kako su te teme uglavnom vec do sada obradjene, pa i na njemackom jeziku, to za jednu takvu novu knjigu, a u kojoj ce suvremeni ljudi, udruge, dogadjaji, ostvarenja i stremljenja biti do te mjere zapostavljeni kako je to napravio Nuic, jedva da je postojala ikakva objektivna potreba.
7. Autor ce se, dakako, pokusati "vaditi" na citatelje Svicarce, sto je nama (Hrvatima) slaba utjeha: Siromastvo i slabosti prezentirane u javnost redovito se pretvaraju - u stetu. "Die neuzeitliche Präsenz" (ovdje u sirem, a ne samo u smislu onog naslova jednoga poglavlja) jedva da je mogla biti oskudnija i jadnija! Kao da je pisana macehinski, sto ce reci, bez one ljubavi koja se doduse tesko dade definirati, ali koja je bas za djelo ovakva sadrzaja - conditio sine qua non! To je ljubav koja se nikome ne moze nametnuti niti ju se dade nauciti. Znam, autor ce zastupati misljenje da nije ni htio napisati neku "sentimentalnu limunadu", cemu ni ja ne bih imao sto prigovoriti, sto medjutim nista ne mijenja na mojoj prosudbi.
Nakon sto je Tihomir Nuic jos 1995. izdao gore spomenutu brosuru "Auf den Spuren der Kroaten in der Schweiz", za predpostaviti je, da se je od tada svih tih sedam-osam godina na ovamo koliko-toliko bavio tom problematikom, pa mi zaista nije jasno, iz kojih se je razloga, kome za volju ili cime prisiljen, morao zadovoljiti, kako i sam kaze, s tako "skromnim izborom", a ja ga nadopunjujem - ne samo izborom pojedinaca nego i izborom njihovih bilo knjizevnih bilo djela drugih sadrzaja, kao i izborom raznih drugih dostignuca i njihovih znacenja, vaznih dogadjaja, uvazenih udruga, uspjesnih tvrtki u vlasnistvu Hrvata, itd. Gledajuci i s tih pozicija, Nuiceva knjiga je, blago receno, stvarno do zaljenja skromna!
Ako iskljucim svaku zlu namjeru (sto kod tolikih dvojbi i propusta i nije posve lako) mozda bi se moglo reci da dobar dio problema ovog djela lezi i u tome, sto su, da se posluzim jednom drugom slikovitoscu, u njemu autorove case u velikom broju slucajeva bile "poluprazne", dok bi ih ja radije vidjeo, ako vec ne barem nesto punije, a ono barem kao "polupune"! No, svijesno ili nesvijesno propusteno i promaseno, mozda bi time bilo tek nesto ublazeno, ali nikako i nadoknadjeno. Velika steta za knjigu, koja nam kod Svicaraca ne ce puno koristiti, a bila bi mogla, a koju ce hrvatski citatelji otvarati sa znatizeljom, ali odlagati - s razocarenjem!
Pise knjizevnik I.S.
