"Dok je Vukovara bit æe Kroacije"
(slobodno prema A.G. Matošu)

Mali narodi, mali po broju stanovnika, privrednoj snazi i povijesnoj znaèajnost, naginju iz osjeæaja inferiornosti dvijema ekstremima: ili podcjenjivanju ili precjenjivanju vlastitoga. Objektivno gledajuæi mi Hrvati smo mali narod po broju stanovnika, a i u pogledu privredne snage nas prosjeèni Europljanin vidi u blizini Bugarske i Albanije, znaèi meðu najsiromašnijim u Europi. A ona povijesna znaèajnost, koju je Hrvatska kao predziðe kršæanstva imala, prošlo je u Europi nezamijeæeno, jer se je njeno težište u to doba preselilo sa Meditarana na atlantsku obalu te je bila zauzeta borbom za svjetsku prevlast na svjetskim oceanima i u novo otkrivenim kontinentima. U nas Hrvata ima dosta primjera za tipièno ponašanje pripadnika malih naroda, pokrivamo èitav spektar, od pretjerano sluganskog ulagivanja svemu stranome, do uvjerenja kako imamo primjerice "najljepše more na svijetu".

Pa ipak, ako i uzmemo u obzir da inkliniramo preuvelièavanju naših (rijetkih) uspjeha, postoje prava hrvatska èuda.
Obitelj Kosteliæ je takvo jedno èudo, posebice Janica. Pored fenomenalnog uspjeha na olimpijskim igrama, njezini nastupi izazivaju i kod stranih, vrlo kompetentnih komentatora, kao što je nekadašnji vrhunski austrijski slalomaš Thomas Sykora, nevjericu i èuðenje koje kulminira u izjavi: Janica vozi kao da dolazi sa neke druge zvijezde. I uistinu, postaviti nakon prve vožnje i u drugoj vožnji najbolje vrijeme je u današnjem profesionalnom alpskom sportu praktièki nemoguæe, jer po postojeæim natjecateljskim pravilima natjecatelj sa najboljim vremenom u prvoj vožnji starta posljednji u drugoj. A to znaèi voziti 30-ta po izrovanoj stazi i svatko tko se bavi skijanjem zna što to znaèi. A Janici je to èudo uspjelo prošle sezone u dva takmièenja. Na onome u Bormiu èak sa konaènom prednosti od više nego dvije sekunde, što je u alpskom skijanju mala vjeènost, tako da je drugo plasirana Görgl gledajuæi Janicu pri prolazu kroz cilj u nevjerici mahnula glavom i digla ruke u zrak. Niti sat kasnije, njezin brat Ivica je takoðer pobijedio i time su oni prvi par brata i sestre u povijesti alpskog svjetskog kupa, koji su u istom danu pobijedili. A Ivica je postigao i drugi nikad dosad zabilježen uspjeh, kad je u prvom slalomu predprošle sezone pobijedio startajuæi u prvoj vožnji kao 64.

Drugo jedno hrvatsko èudo je herojska obrana Vukovara. Vojni stratezi polaze od toga da je napadaèu potrebna brojèana prednost od 3 naprama 1 da bi na ravnièarskom terenu bio uspješan, i to pretpostavljajuæi da branitelj raspolaže sa jednakovrijednim oružjem. Sva ta pravila su u obrani Vukovara postavljena na glavu. Usprkos ogromnoj brojèanoj i neusporedivoj oružanoj prednosti, šaèica opkoljenih vukovarskih branitelja je prkosila jugoavionima, jugotenkovima, jugotopovima i jugoèetnicima punih 87 dana. I to ne u nekoj planinskoj vrleti nego na terenu koji je predestiniran za upotrebu teške ratne tehnike i nalazi se uz samu neprijateljeljsku granicu. Ne podcjenjujuæi uspjehe hrvatskih branitelja na drugim ratištima diljem Domovine, kao i znaèajnost obrane Požege, Karlovca, Gospiæa, Šibenika, Dubrovnika, Mostara, Kupresa, bosanske Posavine i drugih, Vukovar ipak ima posebnu simbolièku vrijednost, kao simbol hrvatskog otpora i hrvatskog stradanja. U Vukovaru se branila Hrvatska, Vukovar predstavlja hrvatsko jedinstvo, koje nam je opet tako potrebno. Jer Vukovar nisu branili samo Vukovarèani, tu je bilo branitelja iz svih dijelova Domovine pa i iz tako dalekih krajeva kao što je Hercegovina. Pri posjeti ratnih invalida u Varaždinskim toplicama 1994. bili smo impresionirani koliko je meðu njima bilo Hercegovaca sa vukovarskog ratišta. To treba u ovo vrijeme posebno naglasiti obzirom da su Hercegovci posljednih godina rado upotrebljavana meta za odapinjanje kritièkih strelica.

Vukovar je i pokazatelj svjetske, a posebno europske nesposobnosti, nedosljednosti pa i hipokrizije, da ne upotrijebimo hrvatsku rijeè licemjerstvo, u pogledu sprijeèavanja takvih strahota, koje smo vidjeli u drugom svjetskom ratu, a za koje se je Europa zaklela da se nikada više ne smiju ponoviti. Svijet je u vrijeme agonije Vukovara bio hladan promatraè, a u meðuvremenu je i zaboravio Vukovar. Od pustih obeæanja, uz manje èasne iznimke, ostala je samo zloupotreba imena Vukovar u vlastite promièbene svrhe, kako se izmeðu redaka govora gradonaèelnika Vukovara, g. Štengla, na Saboru Hrvatske kulturne zajednice u Švicarskoj moglo razaznati.

Dogaðaji u Domovini nas prisiljavaju na razmišljanje da nije samo svijet zaboravio duge kolone poniženih hrvatskih prognanika nego i mi sami. Potresna je èinjenica da je zadnjih godina više hrvatskih branitelja poginulo od vlastite ruke nego što ih je sveukupno poginulo u Domovinskom ratu od neprijateljske ruke. Duboko dira izjava, koja se mogla proèitati na demonstraciji ratnih veterana u Zagrebu prije dvije godine: "U ratu sam izgubio nogu, u miru sam je dobio". Kad je moguæa izjava gosp. Vesne Pusiæ u Saboru: "Domovinski rat je nacionalna sramota", i kad je moguæe da ona još uvijek uživa veliku popularnost u Zagrebu prema demoskopskim istraživanjima medija, onda je to hrvatsko èudo, jer tako nešto je nemoguæe u bilo kojem drugom narodu. To pokazuje odnos Hrvatske prema svojoj prošlosti i to objašnjava samoubojstva zaboravljenih i obešæašæenih branitelja hrvatske samostalnosti.
Piše: Osvin Gaupp